Page 9 - BROJ 51/GODINA II/SARAJEVO 25.2.2016.

savršena da nisam isti dan morao na
položaj. Zadatak nam je bio prekontro-
lirati naša minska polja da utvrdimo je
li ih druga strana uklonila, što je uvijek
značilo početak novog belaja. Ipak, bio
je potpisan taj neki novi mirovni spo-
razum, ovaj put ozbiljniji. Svi smo bili
opušteniji. U bajti smo slušali vijesti.
Mirisalo je na mir, ali se niko nije usu-
đivao kazati bilo šta naglas. Već su po-
čele i neke demobilizacije, a ja sam kao
student trebao biti u prvom valu.
Zabio sam se još dublje među ćebad,
pustio u slušalice The Cure i potonuo
u sebe. Probudilo me zavijanje trake.
Baterije su presušile. Cijuk narodnja-
ka s radija priključenog na akumulator
prevladao je opet. Donijeli su ručak,
neki hagraš pun zaprške, uz frtalj hlje-
ba i repetu.
Sutradan stiže glas da se jedan iz
susjedne bajte demobilizirao. Začulo
se urlanje i radosno bacanje po snijegu.
Svi smo gledali u pod i otpuhivali du-
hanski dim. Neko je ubacio kladu u peć.
Svi smo bili ljubomorni na momka koji
se već truckao na kamionu za Sarajevo.
Znao sam otići daleko od bajte. Uzeo
bih lovačku pušku i onda besciljno gazio
kroz snijeg. Maštao sam da ulovim ne-
što, nekog srndaća, nešto što bi nas de-
finitivno okupilo na derneku i od mene
napravilo heroja dana. Ni životinje nisu
glupe, znaju i one šta je rat. Razbježale
su se na vrijeme. Samo su veprovi i dalje
bili uporni, rovali naokolo šta su stigli,
ulazili u minska polja i gubili noge – na-
ilazili smo na njihove krvave tragove. A
smrt nije njima bila namijenjena. Ljudi
su bili problem.
Vratio sam se iz “lova”, razočaran što
sam došao praznih ruku, kao da sam nešto
i mogao uloviti – naivni gradski štakor.
Neko je provalio vrata bajte i urli-
knuo: “Je li ovdje neki Šoba?”
“Da, ja sam taj”, prozborih promuklo,
kašljući.
“KUPI PRNJE! Demobiliziran si!
Rukavice više nisam osjećao, kao da ih Ne znam kuda se sve prolazilo, nikad Ideš sljedećim kamionom dolje.”
nije bilo. Zima je bila sve pojela. Da nije nisam uspio zapamtiti bilo kakvu dionicu U nevjerici sam gledao u brkatog
bilo konstantnog kretanja, fasovao bih puta. Pred samu smo zoru stigli. Rekli su “Dimnjačara” koji se odmah ispario.
smrzotine s ko zna kakvim posljedicama. nam da siđemo. Prepoznao sam nekoli- Raja me tapšala po leđima. Bilo im je
Napokon, izbismo na neki put. Pra- ko ljudi iz jedinice koji su nas čekali k’o drago. A onda su potonuli, znajući da
tio sam siluete posrćući od umora i zime. ozeblo sunce da ih smijenimo, da krenu će morati još dugo igrati karata, slušati
Nakon još sat hoda po prelijepim Havaji- nazad u grad pod opsadom. vijesti i zuriti u prazno.
ma i Tahitiju, ugledasmo u daljini svjetla Dogegao sam se do barake. Zapljusnu- Spakirao sam se što sam prije mo-
parkiranih kamiona i neki od nas potr- la me kombinacija toplote i smrada. Ovo gao, izljubio se sa svima i zaželio im
čaše u tom smjeru. Krenuo sam koliko me drugo nije nimalo dotaklo, bacio sam sreću, svjestan da ih možda više nikad
sam brže mogao, svjetla su bila itekako se na usijanu peć i pekao se dok konač- neću vidjeti. Uskočio sam u “Tamića” s
obećavajuća. Došao sam do gomile koja no nisam osjetio malo toplote, malo pla- ostalim sretnicima. Kamion je krenuo
se sjatila oko kamiona, neki su gura- že, picigena s rajom, šetanju kraj obale nizbrdo. Nisam više bio gladan, nisam
li ruke u auspuhe da se malo ugriju. A mora i ugledao zalazak sunca na terasi osjećao zimu. Mir je bio potpisan. Oru-
onda nas je ukrcalo ispod cerada. Popa- uz skuše s gradela i blitvu. žani sukob bio je zaista završen.
dali smo poput leševa. Krenulo je truc- Pao je novi snijeg. Gledao sam oko A rat? Rat drugim sredstvima bio je
kanje prema Treskavici. barake. Zurio u tišinu. Idila bi bila tek počeo... n

STAV 25/2/2016 9