Page 23 - STAV broj 140
P. 23
STAJALIŠTA
KRIVO SRASTANJE
Moj san – to sam ja
Je li teže pobjeći
ili ostati u Tuzli
Gledao sam u njene male, nejake šake kojima me je onako snažno podigla
Piše: ispod nogu pobješnjele rulje i, odjednom, obuze me zebnja i strah.
Sadik Ibrahimović – Zašto si rekao ono u parku? – upita gledajući me mirno u oči.
– Morao sam. Sve što je rekao potpuna je laž.
Čitam A. liriku napisanu na poleđini – Da, on je lažov, a ti si mogao poginuti!
računa iz marketa. Tipično za nju. – Da, mogao sam.
Znala je, u bojazni da joj ideja ne po- – Sreća tvoja da sam bila ondje! A tvoj je istup koliko ispravan toliko i glup!
bjegne, napisati pjesmu na bilo čemu, Ovdje nisi siguran, moraš odmah otići
a potom, nezadovoljna napisanim, zgužvati
je i baciti. Ipak, ovu sam, srećom, sačuvao: – Slijedite me – nastavljao je – i ja ću vaše – Morao sam. Sve što je rekao potpu-
neizvjesno sutra učiniti bezbrižnim još da- na je laž.
O, čovječe, budi oprezan! nas! Slijedite me i ja ću... – Da, on je lažov, a ti si mogao poginuti!
Nikad nećeš – prije no što bude kasno, – Da, mogao sam.
saznati u čijoj si mreži slučajnog pamće- – Lažeš, gade, lažeš – povikao sam iz – Sreća tvoja da sam bila ondje! A tvoj
nja ostao. sveg glasa i žamor je umah prestao, a sva su je istup koliko ispravan toliko i glup! Ovdje
Izdan znakom dragocjene ti slobode, se lica okrenula prema meni. Tišina je krat- nisi siguran, moraš odmah otići!
krivo protumačene ko trajala. Nakon prvobitnog šoka, rulja je – Kamo? Ne znam ni gdje sam! I, ko-
srcima vojske licemjera. ponovo zaurlala i bijesno, poput stampeda, načno, ko si ti?
Dakle, tako – rekoh poluglasno. Ova- potrčala ka meni. Nisam ni pokušao bježati. – Vrati se ondje odakle si pobjegao, a ko
ko žive i skončavaju, pokošeni bolešću, be- Začudo, nisam se ni uplašio. Samo sam pro- sam ja, to uopće nije bitno!
šćutnošću i smradom ljudskih pogani, oni šaputao: “Gotovo je.” – Ali, odakle sam pobjegao?
koji su od života željeli tako malo, oni koji – Iz Tuzle!
ovom svijetu, zapravo, nikad nisu ni pripa- Prije no što sam od prvih udaraca pao na – Nisam pobjegao iz Tuzle!
dali. Tako dakle. zemlju, vidio sam kako se kroz gomilu žu- – O, da, jesi! I nije ti prvi put! A sada idi!
Te noći usnio sam grozomoran san. stro probija starija žena i čas molećivim, čas Traže te i brzo će doći!
U prostranom, meni nepoznatom parku, zapovjednim glasom neprestano uzvikuje: – Ali, bar mi reci...
ugledao sam ogromnu masu ljudi okupljenu – Požuri, idi! Nemaš mnogo vremena!
oko nekog čovjeka koji je s kamenog posto- – Ne, ne, pustite ga! Ne smijete ga po- Izašao sam na ulicu i krenuo suprotno od
lja držao vatreni govor i svako malo bivao vrijediti! Bolestan je, ne zna šta govori! Ne smjera kojim smo došli. Ubrzo sam izbio na
prekidan aplauzima i uzvicima odobravanja. smijete bolesnog čovjeka povrijediti! Sklo- mali trg oivičen dvospratnim kamenim kuća-
Otmjeno odjeven, tvrdih crta lica na kojem nite se, ostavite ga! ma i s fontanom u središtu iz koje su šikljali
su se isticale ledeno hladne sive oči, zado- snažni mlazovi vode. Sve je bilo pusto. Tek
voljno se smješkao i nehajnim pokretima Rulja je zastala kao hipnotizirana, a ona tada se sjetih da od događaja u parku nisam
ruke pozdravljao one najgrlatije u publici. me snažnim rukama podiže i hitro izvede iz vidio nigdje nikoga. Sjeo sam na ivicu fon-
– Vrijeme je – povika govornik kroz za- parka. Uskim i pustim ulicama, bez ijedne tane, umio natečeno lice i tromim koracima
glušujuću buku – vrijeme je da promijenimo izgovorene riječi, stigli smo do neke kuće. krenuo dalje. Iznenada, iz jedne od uličica
ovaj svijet sazdan od patnje, tuge, nepravde, Ušli smo u prostrano i lijepo uređeno dvo- koje su se lepezasto širile uokolo, pojavila se
mržnje! A kako?! Vi se pitate kako?! Reći rište, a ona mi reče da sjednem za baštenski velika grupa ljudi.
ću vam: slijedite mene! Podarit ću vam li- sto i sačekam. Ruke su mi drhtale i htjedoh – Eno ga, eno ga, za njim – zaurla je-
jek za sve vaše patnje, uništit ću nepravdu i zapaliti cigaretu, ali pepeljare nije bilo. Ner- dan od njih.
mržnju, jer ja sam istina i ljubav! Samo ja! vozno sam se okretao tražeći pogledom pepe- Potrčao sam, napravio nekoliko koraka,
Podarit ću vam obilje koje ni sanjali niste ljaru, praznu konzervu, bilo šta, ali ne nađoh ali naglo otežale, olovne noge nisam mogao
i otkrit ću vam novi svijet lišen smiješnih ništa. Sve naokolo bilo je nestvarno uredno više pomjeriti. Okrenuo sam se, pogledao u
vrijednosti koje nosite kao težak i nepo- i čisto, pa, postiđen neprikladnom željom, njihova izobličena, izbezumljena lica i, uz
treban teret! brzo vratih cigarete u džep. težak uzdah, probudio se potpuno mokar.
Masa je klicala i odobravala, a ja sam – Sve je u redu, sve je u redu – mrmljao
govorniku prilazio sve bliže. Žena se pojavi noseći poslužavnik s ka- sam u bradu, brisao mokrom majicom znojno
hvom i sokom. Sjela je, šutke točila kahvu lice, a zapitanost “u čijoj sam mreži slučaj-
i tek tada sam je pažljivo osmotrio. Kratka nog pamćenja uhvaćen ostao”, šta li mi ovaj
sijeda kosa, sitne, mrežaste bore oko sme- i ruhani i šejtani san poručuje, bistrila se i
đih očiju, male šake osute staračkim pjega- razbistrila. Sve mi bi jasno: moj san, to sam
ma... Gledao sam u njene male, nejake šake ja, pravi ja. n
kojima me je onako snažno podigla ispod
nogu pobješnjele rulje i, odjednom, obuze
me zebnja i strah.
– Zašto si rekao ono u parku? – upita
gledajući me mirno u oči.
STAV 9/11/2017 23
