Page 35 - STAV broj 140

ove sjajne zemlje.” Šta se ovim želi poručiti, nije teško odgonet-
nuti. Uostalom, svjedočili smo jednom pokušaju vojnog puča koji,
nasreću, nije uspio. No, to ne znači, i Karović je tu u pravu, da će
organizatori izazivanja nestabilnosti i nereda odustati od svojih
namjera. Da, u pravu je, jer je Erdoğan uistinu nepodoban autori-
tet za nastavak neoliberalnih obmana, nepodesan da se prisili na
stav “mirno” pred onima koji su umislili da im vladavina svijetom
pripada po nekoj kosmičkoj predestinaciji, “pravu” da određuju
mjeru razvoja, mišljenja i način života uopće.

Teza prema kojoj islam sam po sebi ni u jednoj varijanti dru-
gim i drugačijim ne može garantirati niti osigurati vlastita prava
naprosto je tvrdnja koju povijest, stoljećima nakon vjerovjesnika
Muhammeda, pogotovo Osmanskog carstva, snažno demantira.
Karikaturalni islam koji upravo moćne sile svijeta instalira u tzv.
islamske zemlje također je u funkciji takve ideologije, pogotovo
krvave prakse. Razaranje Sirije u tom je pogledu najsvježiji primjer.
Nema nikakve sumnje da je Damask, između ostalog, morao biti
razoren i zbog tradicionalnih proslava Božića na njegovim ulica-
ma, veličanstvenih slika koje se naprosto nisu uklapale u strategiju
predstavljanja islama kao nazadnog učenja i prakse. Zemlje koje
se predstavljaju islamskim i, pozivajući se na šerijat ne dozvolja-
vaju takvu vrstu prakse, nisu na popisu zemalja s kojima se tre-
ba obračunavati?! Kako, na koncu, u kontekstu takvih poimanja
uloge islama, objasniti da druga po veličini jevrejska zajednica na
Bliskom istoku egzistira u Iranu, zemlji koja u oficijalnoj retorici
državu Izrael smatra najvećim zlom, dok Izrael, opet, udruženo sa
svim zapadnim demokratskim silama, Islamsku Republiku doživ-
ljava najvećom opasnosti po svjetski mir.

Samo sračunato ili bezazleno naivno zaobilaženje naprijed nave-
denih primjera može voditi zaključcima da “islamsko društvo (kao)
organizirana zajednica vjernika izaziva laganu jezu”, kako piše Ka-
rović, jer kao takvo ne može osigurati normalan život “skupinama
agnostika, ateista, konfesionalno ravnodušnih, neodlučnih, religio-
znih izvan islama, sekularnih ateista, nonteista, postteista, antikle-
rikalista, apateista, panteista”. Svjestan činjenice da Izetbegović u
knjizi ne spominje Bosnu te da mu se direktno teško šta može pri-
govoriti, Karović pribjegava znanosti neprimjerenom rečeničnom
kolopletu koji autora Islamske deklaracije ima uvesti u takvu priču,
te kaže: “Istina, autor svo vrijeme govori o ‘društvu’, ali jasno je da
se uređivanje svojine, kamate i zekijata, odgoja i obrazovanja, for-
miranje ustanova, inauguriranja šerijatskog umjesto rimskog pra-
va kao savršenijeg oblika pravednosti, nikako ne može realizirati
bez instrumenata države, odnosno njene zakonodavne vlasti. Da-
kle, on sa gorljivošću i uvjerenjem monomana govori o islamskom
uređenju države, odnosno o budućoj bosanskoj islamskoj državi.”

Slijedeći navedeno “logiciranje”, uz niz proizvoljnih opser-
vacija, pogotovo u domenu aktuelne društvene organizacije uz
nesuvisle opaske da džemati u BiH zamjenjuju mjesne zajednice,
Karović izvodi zaključak koji je posebno daleko od istine, tvrdeći
da je Islamska deklaracija, “bez konkurencije, najuticajnija knjiga
u bošnjačkom dijelu bosanske populacije već duže od dvije dece-
nije, a čini se da njezin uticaj danas sve više jača”. Uzaludno bi na
jedno takvo istraživanje bilo trošiti novac, jer svako iole upućen u
društvenu stvarnost dobro zna da se u ovoj zemlji, nažalost, jako
malo čita. I ne samo to! Ko god misli da čitanost Islamske deklara-
cije, čak i kod Izetbegovićevih javnih poštovalaca, odnosno članova
SDA, da budemo konkretniji, prelazi jedan posto, taj o njihovim
čitalačkim aktivnostima očito nema pojma.

Oni su, kao i njihovi takmaci iz svih političkih stranaka, na-
žalost, uglavnom zauzeti vlastitim planovima, karijerama i slič-
nim privilegijama koje idu uz politiku. Dakako, ovdje se misli na
većinu. Nikako na onaj u pravilu manji dio takve populacije koje
pokreću plemeniti motivi brige o društvenoj zajednici. I na kra-
ju, što se samog Alije Izetbegovića tiče, njegove preokupacije is-
crpljivale su se, nažalost, u borbi za goli opstanak naroda kojem
je pripadao, pogotovo u vrijeme kad se prihvatio liderske uloge, u
kojem je fizika bila prešnija od svake metafizike, vrijeme u kojem
su sve deklaracije i programi predviđali njihov nestanak. n

STAV 9/11/2017 35