Page 21 - STAV 65 02.06.2016

iz svih krajeva Bosne progovorili su u po-
nedjeljak po četvrti put bijelim trakama i
šetnjom glavnim prijedorskim šetalištem.
Ernada Kenanović, Nesiha Brković i
Ismiha Zenkić, iz Čarakova pored Prije-
dora, koje žive u Sanskom Mostu, svake su
godine 31. maja u Prijedoru s bijelim tra-
kama na rukama. Kažu da Prijedor samo
ovog dana u godini liči donekle na grad
kakav one nose u svojim uspomenama.
Ostatkom godine nemaju osjećaj da su u
svome gradu. Kažu da nemaju nikakvih
problema i da nikad nisu doživjele neku
neugodnost.
“Naš je prvi cilj da se podigne spome-
nik ubijenoj djeci u Prijedoru. Smatramo
da je Dan bijelih traka dobra prilika da se
podsjeti i na to da nam ne dopuštaju čak ni
da obilježimo ubistva 102 nevine djece”,
kaže Ernada u ima cijele grupe.
U koloni ljudi s bijelim trakama sreće-
mo i prvog povratnika u Prijedor Faika Sa-
lihovića Tajku. Kaže da je ovo njegov grad
i da mu ga niko neće oduzeti. I zahvaljuje
se svima koji su došli iz ostalih dijelova
Bosne da na ovaj dan budu s njima i pru-
že im podršku. Iz ostalih je krajeva Bosne
i Hercegovine najviše aktivista i boraca za
ljudska prava. Iz Asocijacije za demokrat-
ske inicijative došle su Snježana Ivančić i
Božana Puljić, koje su posljednjih godina
stalno među povratnicama i žrtvama rat-
nog zločina. S njima je i Dražana Lepir iz
organizacije “Oštra nula”.
Prije nego će stati u kolonu s bijelim
trakama, Snježana Ivančić kazuje: “Mislim
da je Dan bijelih traka samo podsjećanje
na ono što smo svi kao zajednica propustili
da učinimo u Prijedoru i u ostalim zajed-
nicama u proteklih dvadeset godina. Kao
društvo se nismo pomakli ni za jednu ste-
penicu više da shvatimo da zločin koji je
počinjen u ime tzv. zaštite nečijih ljudskih
prava ne može nikada biti opravdan. Ne
budemo li radili tako da svi građani Pri-
jedora shvate ovaj dan kao svoj, nećemo
doprinijeti našoj normalnoj budućnosti
u kojoj ćemo svi živjeti sigurni i u istim
uvjetima.”
Za Božanu Puljić Dan bijelih traka svo-
jevrstan je povratak u 1992. godinu. “Ono
što se desilo ovdje 1992. godine jeste nešto
što treba da se pamti i što treba biti važno
ne samo svim građanima Prijedora nego
i svim građanima Bosne i Hercegovine, u
oba entiteta”, napominje Božana.
I dok kolona s bijelim trakama oko
ruku kreće na svoju šetnju, Prijedor na-
stavlja živjeti onako kako je to činio dva-
deset četiri godine unazad, negirajući ili
pokušavajući da se zaboravi dan kada su
vlasti ovog grada naredili da svi Bošnjaci
moraju biti obilježeni kako bi ih lakše od-
vojili, pobili ili protjerali da se nikad više
ne vrate. n

STAV 2/6/2016 21