Page 23 - STAV 65 02.06.2016

je po svaku cijenu htio obići neke prijate-
lje i raspitati se o svemu. Donijeli su ne-
što namirnica i dvije kutije cigareta, koje
su mu tako nedostajale jer je bio strastve-
ni pušač. Trovali su se tih dana svi u selu
eksperimentirajući s divljim duhanom ili
nekakvim biljkama, recimo, s osušenim
dunjinim listom.
Od ponedjeljka uvečer 20. jula otac više
nije pričao. Odnekud su nam se te večeri
pomolili neki momci iz Bišćana i Rizva-
novića i pričali o potocima krvi i stotina-
ma mrtvih. Pričali su tako strašne stvari
u koje nismo željeli vjerovati iako su pred
nama stajali živi i sluđeni mladići, gladni
i iscrpljeni. Otac je zanijemio. A tako bih
volio da nije. Ta posljednja tri dana nje-
govog života.
U četvrtak ujutro, 23. jula, nije bio s
nama. Kosio je travu s prijateljima. Gori-
va je nestalo pa su jedan drugom poma-
gali varcarkama. Kada su primijetili da
nam mahala gori, pošli su kući. Pričale
su nam žene iz mahale da je posljednjim
riječima pokušavao uvjeriti ubicu da ga
pusti jer ima nas četvero djece koje neće
imati ko hraniti.
Tog sam se jutra sjetio profesorovih ri-
ječi dok sam, držeći brata za ruku, gledao
smrti u oči posmatrajući mrtva tijela mo-
jih pobijenih komšija kako lagano pluta-
ju Sanom zapinjući za kamenje. Nisam se
plašio. Skameni se čovjek. Učio sam onu
“Ćursi-dovu” i razmišljao o tome koliko
čovjek treba patiti dok ne izdahne izrešetan.
A onda sam dobio priliku živjeti. Šo-
fer gradskog đačkog autobusa prijedor-
skog “Autortansporta”, ćaćine firme, nije
mogao gledati. Riskirao je život i spasio
nas. Mene i mog mlađeg brata. To krupno
šesnaestogodišnje dijete koje sam u jed-
nom trenutku vrišteći otimao od četnika
koji ga je bjesomučno tukao. Na kraju smo
Tog se maja ocu srušio sav svijet. On BIJELE TRAKE I ZASTAVE svojim školskim autobusom deportirani u
je, kao i gotovo svi nesrbi u Prijedoru, do- Na našoj kući izvješena je 31. maja bi- koncentracioni logor “Trnopolje”.
bio otkaz. Svakodnevno nam je pokušavao jela zastava. Bio je to zapravo veliki bijeli
naći utočište jer je s napadom na Hamba- čaršaf jer je prestrašena mati htjela da tako U TRNOPOLJU
rine i s prvim granatama na Čarakovo 23. bude. Da se izdaleka vidi da smo lojalni U logoru smo slagali da smo blizanci.
maja 1992. godine za nas zaista počeo rat. i da nas više puste na miru. Bijelu traku Na mjestu na kojem se danas nalazi spo-
Iako je pola Bosne već bilo u plamenu. nisam nosio, ali jesu otac i starija sestra. menik palim srpskim borcima izašli smo
Narednih smo se dana krili. Prvo Negdje krajem juna, sestra se u zbjegovima iz autobusa. Pred nama se ukazalo more
kod tetke Šahe i amidže Hasana, a onda toliko razboljela da otac i mati više nisu muškaraca, žena i djece, koja od straha
po šumama i žbunju. Kući se više nije znali šta im je činiti. A onda smo se jedno nisu mogla ni plakati. Nikada neću zabo-
smjelo. Samo ponekad kad bi nas kiša jutro od njih dvoje halalili. Otac je sestru raviti oči djece Trnopolja. Ispred prosto-
istjerala iz šume. A ni kod rodbine više na bratovom biciklu odvezao doktoru. Na rije u kojoj se danas nalazi spomen-soba
nije bilo sigurno. svakoj ruci bijele trake. Da se bolje vidi! palim srpskim borcima sjedile su tete iz
I danas nam je kuća na istom mjestu. Predvečer su se vratili. Seka nam je prijedorskog Crvenog krsta i upisale nas u
Na glavnom putu i vjetrometini. Gle- pričala kako su se jedva živi izvukli na neke sveske. Obojicu pod godištem 1977.
dali smo iz Dočana kako u tih nekoliko punktovima, kako je neka medicinska se- Više nisam smio slagati jer je brat bio pre-
posljednjih majskih dana gori Kozarac. stra ukrala lijekove i krišom ugurala ocu u krupan. Negdje sam kasnije našao neka-
Nikada neću zaboraviti to potpuno čisto džep te da su prošli pored neke velike cr- kav plastični istrošeni žuti bic i pokušavao
nebesko plavetnilo u koje su uzdiže ki- vene zgrade na Svalama iz koje su se čuli mu obrijati prve brčiće.
lometarski stub dima. Stalno sam se pi- jauci i krici. Otac je k’o lud vozio i govorio Prva tri dana nismo ništa jeli. Tuma-
tao šta li je sa svim tim svijetom. Nakon sestri da ne gleda na lijevu stranu. Prošli rali smo utopljeni u masu očajnika traga-
Kozarca, gorio je i Prijedor. su, ustvari, kraj logora “Keraterm”. Otac jući za svojim kutkom u logoru. Četvrtog

STAV 2/6/2016 23