Page 22 - STAV 65 02.06.2016

KULTURA SJEĆANJA

Piše: Sudbin MUŠIĆ
Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

olim maj. Majsko sam dijete pa
možda zbog toga. Mada se s maj-
skim kišama i s prvim mirisom
Vbagremovog cvijeta u mahali u
čovjeka useli neki čudan osjećaj. Kok-
tel emocija od kojeg s vremenom posta-
ješ ovisan. Teško opisiv. Od njega vam je
stalno knedla u grlu. Lagano ali sigurno
kopnite. Zbog njega ne želim otići odav-
de. Možda baš zbog njega po Kozarcu i
Prijedoru i dalje po polupraznim maha-
lama niču kuće. Hramovi tuge i samoće,
po ljepoti i ljubavlju s kojom su građeni
jedinstveni u svijetu.

POSLJEDNJI ŠKOLSKI ČAS
Tako je to u Prijedoru. Svaka kapija,
sokak ili pjesma podsjećaju na nekoga koga
više nema. Vjerovatno je u svim sredina-
ma slične sudbine jednako tako ili slično.
Toliko ih mnogo nema. Mene maj poseb-
no podsjeti na moju seku Majdu i koncert
“Crvene jabuke”, na pjesmu i kikot njenih
prijateljica u dvorani “Mladost”. Na naš Podsjećanje na
prvi izlazak u grad godinu prije nego što
ću je zauvijek izgubiti. Ne znam zašto, ali prijedorski genocid
ja vam tako svake godine polovinom maja
obredno prošetam do srednjoškolskog cen-
dost”. Odslušam koju minutu vrevu neke DO POSLJEDNJEG
tra. Stanem iza ćoška ispod prozora svoje
nekadašnje učionice, tik do dvorane “Mla-

nove generacije. Zatvorim oči i slušam. Je-
Na mog Krngu, Pepija, Damira, Ermina, MOHIKANCA
dino mi se tako u potpunosti vrate sjećanja
na najljepše dane moje prekinute mladosti.
Muhameda, Fikreta. Na moju Majdu...
Na posljednji školski čas.
Nakon posljednjeg zvona skraćene Na našoj kući izvješena je 31. maja bijela zastava. Bio je to zapravo
školske godine, a nakon što je zatvorio
dnevnik, profesor nam se okrenuo i sve- veliki bijeli čaršaf jer je prestrašena mati tako htjela. Da se izdaleka
čano nas pozdravio: “Vidimo se sljedeće vidi da smo lojalni i da nas više puste na miru. Negdje krajem
školske godine!” Nakon nekoliko sekun-
di, okrenuo se prema meni u prvoj klupi juna sestra se u zbjegovima toliko razboljela da otac i mati više
i dodao: “Ali ko preživi...” nisu znali šta im je činiti. A onda smo se jedno jutro od njih dvoje
Atmosfera u gradu bila je napeta. Otac,
rahmetli, bio je od dženaze Jusufu Kuč- halalili. Otac je sestru na bratovom biciklu odvezao doktoru. Na
koviću, prve žrtve u Prijedoru, potpuno svakoj ruci bijele trake. Da se bolje vidi!
druga osoba. Al’ meni ni na kraj pameti
nije bilo da se smaram bujnom maštom
ludog profesora. mojim željama, ali je uradio svoj posao. – jer oni ne vjeruju u Boga. Iako je u dža-
Bile su to godine pojave MTV-a, “Nir- Dođem sav sretan kući, a otac me ona- miju rijetko ulazio. Potomak je nekada
vane”, a ja sam 8. maja tek napunio osamna- ko blijedo pogleda pa zagrmi: “Šta si to bogate porodice, najmlađi sin Hasana
est. Postao punoljetan, što je podrazumije- uradio od glave!?” Mahmutova. Uvijek je jadan bježao od
valo da mi otac i mati više ništa ne mogu. Naravno da sam umro od stida. Naravno sistema i kuburio kako bi on i mati ne-
Dobro se sjećam tog posljednjeg da je ćaćina uvijek bila posljednja. kako sastavili kraj s krajem. Valjalo je
džins-kompleta kojeg mi je Hava Tata- hraniti i školovati četvero djece sa šu-
rević donijela iz Turske. Prvog dana kad OTAC gavom radničkom platom prijedorskog
sam ga obukao odletim do Adila brice Moj rahmetli otac bio je Titovo ku- “Autotransporta” u vremenima kada je
da, eto, i frizuru sredim. Čudio se Adil mče. Zakleti titoist, ali nikad komunist babin Tito odavno bio mrtav.

22 2/6/2016 STAV