Page 24 - STAV 65 02.06.2016

KULTURA SJEĆANJA

dana ispred nas je stala mlada žena. Naša su poslijepodne u logor dovezeni izbezu- ali slatko. Okružena je, kao i ostale povrat-
Besima Kahrimanović. Upoznali smo se mljene mati i sestre. ničke kuće u selu, stotinama prekrasnih
u logoru. Poslije rata bilo me je stid što je Nismo se uspjeli ni zagrliti, a materi praznih kuća prognanih mještana koji žive
nisam prepoznao. Uvela nas je kod sebe i sam već rekao da je otac mrtav. Nije vjero- daleko. A takvih je sve više. Stariji umiru,
svoje majke i dala nam neki keks. Ničega vala. Našli smo ga u bunaru 1998. godine, a omladina bježi. Nekako lukavo nam je
drugog nije ni bilo. Plakale su obje jer nisu njih petericu ustvari. Držao sam njegovu poslije povratka prvo Francuska odvukla
jadne znale gdje su im sinovi, odnosno bra- lobanju u rukama. Mati ni danas ne vjeru- dio mladosti, zatim, recimo, Finska. Da-
ća, pa su se nad nama dvojicom smilovale. je da je mrtav iako već osamnaest godina nas to čini Njemačka. Šta i očekivati u
A mi nismo znali gdje su nam mati i sestre. počiva na šehidskom mezarju u Čarakovu sumornom povratničkom ambijentu kad
Pokušavali smo se nekoliko puta utrpati zajedno sa svojim koscima. i raja iz Sarajeva želi otići!? Negdje dale-
među žene i djecu koji su iz logora gotovo ko, gdje misle da ih čeka sreća. A ovi naši
svakodnevno nekud deportirana. Trebalo PREKRASNE PRAZNE KUĆE jadni dođu. Kao na hodočašće. I svake se
je samo nekako proći selekciju na izlazu iz Kuću smo prvi put posjetili te godine. godine plačući vraćaju natrag. Sa svakim
logora. Na one koji mogu nastaviti živjeti Nije to više bila kuća već gomila zarasla svatovima odvedu pokojeg mladića ili dje-
i one osuđene na smrt. Jednog nas je dana u šiblje. U sljedeće dvije godine obnovili vojku. Gase se mahale nekad pune živo-
to moglo koštati života. smo je djelimično i vratili se u Čarakovo. ta. Okupimo se uglavnom na dženazama.
Razdvojili su nas. Dobio sam priliku I dan-danas kuća nije gotova. Prava po- Naprosto čeznem za onim prvim godi-
da idem, a brata su vratili među žive ko- vratnička. Krpiš je polahko, mukotrpno, nama povratka. Društvo mi, danas, pravi
sturove koji su nekoliko dana ranije do- nekoliko mladića upornih da ostanu. Pr-
vezeni iz “Omarske” i “Keraterma”. Sje- U četvrtak ujutro, 23. jula, kose svem zlu koje se nad nama nadvi-
ćam se samo da mi je brat mahnuo da mu otac nije bio s nama. Kosio je lo. Ti posljednji Mohikanci Aneksa VII
dođem. Pošao sam. Vojnik je repetirao Daytonskog mirovnog sporazuma. Brojim
pušku prema meni i rekao da se vratim. travu s prijateljima. Goriva je ih na prste. Vodim svoju evidenciju bola.
Onda sam bratu išaretio kažiprstom da ne nestalo pa su jedan drugom Iako je snage sve manje. Ljudi sve manje.
mogu. Samo je mahnuo za oproštaj. Kao pomagali varcarkama. Kada Na pobijenu djecu Prijedora ne sjeća ni-
da je posljednji put. Više nisam nikoga šta. Na djecu Trnopolja ne sjeća ništa. A ja
imao. Sad mi uzimaju i njega. Zatim sam su primijetili da nam sokak ovu priču ponekad ponavljam po binama
i ja njemu mahnuo... gori, pošli su kući. Pričale velikih evropskih pozorišta u Münchenu,
Plakao sam. Prvi put nakon dugo, dugo su nam žene iz mahale da Parizu, Berlinu, Zürichu, Amsterdamu...
vremena sam plakao. Sluđen i totalno po- I ima jedna rečenica koja mi je posebno
gubljen. Brada mi se nevjerovatno tresla. je posljednjim riječima draga, a to je ona kad im se ja lijepo poserem
Sjećam se da me je smirivala i tješila kom- pokušavao uvjeriti ubicu da ga na ovu današnju Evropu. Krajiški drsko!
šinica uz najgore crne kletve upućene voj- pusti jer ima nas četvero djece Sve će ovo jednoga dana biti prošlost,
niku koji je stajao između nas. Toga dana koje neće imati ko hraniti a mi idemo dalje, do posljednjeg Mohi-
nismo otišli. Vratio sam se bratu. Odnekud kanca! n

24 2/6/2016 STAV