Page 65 - STAV broj 408 - 409

sebe obavljao nevoljko, nikako ne nalazeći
u sebi ni trunke onog starog zanosa kada
bi ga nadahnuće obuzelo u takvoj mjeri
da su ideje pristizale brže nego bi ih uspio
zabilježiti. Pa, ipak, uprkos svemu tome,
svaka nova narudžba silno bi ga obrado-
vala i on bi naprosto pohrlio ka novom
objektu. Uslijed tog ushićenja, zaborav-
ljao bi da će se odbiti od buduću zgradu
čim nad praznim papirom počne da traži
neka prošla vlastita rješenja, da ih mije-
ša s drugim prošlim vlastitim rješenjima,
da ih dograđuje, potpuno svjestan da to
više nije čin stvaralaštva nego da samog
sebe odavno kopira i od sebe prepisuje,
ako je takvo nešto uopće moguće. Tako
je bilo i ovaj put. Čim je dobio poziv od
biskupa Šarića da uradi nacrt za crkvu u
Lukavcu, potražio je on u svojim sjeća- time i samoj crkvi, odsad će se zvati Cr- kvočaka za kojima gaze redovi crnih, bi-
njima neka rješenja koja je unio u crkvu kva svetog Ante Padovanskog. jelih, crvenih, grahorastih pilića. S tim
što ju je prošle godine dovršio u Osovi, Za to vrijeme Karlo Paržik okreće se glasovima miješa se cika golotrbe djece,
mjestu u tronošcu između Žepča, Zavi- oko sebe i ne može da se načudi tolikoj koja se, zavijena bjelinom dima, prskaju
dovića i Maglaja. Projektanti, a kasnije i bjelini, čini mu se da je cijeli grad sasvim pod česmom iz koje teče topla voda. Tu
izvođač radova načinili su u toj crkvi ne- bijel. Oduvijek je sanjao o gradu bez histo- bjelinu razbija rumena jedrina paradaj-
koliko kardinalnih grešaka zbog kojih joj rije koji bi arhitekti izgradili po vlastitoj za što se sjaji u tepsiji na glavi žene koja
je Paržik predviđao kratak vijek te je ovu mjeri, kao što je ovaj prosut iz tvornice niz izlazi iz redova bašči. Iza nje proviruju
biskupovu ponudu prihvatio kao moguć- tračnice na jalovoj livadi kao iskorištena natekla tijela modrih patlidžana i rogate
nost da je prebaci, ili bolje reći precrta u voda. Sasvim zanesen tom bjelinom, on paprike koje tek treba da pocrvene. Preko
Lukavac i tako sačuva u životu. stoji pred automobilskim vratima i bru- njih presijavaju se bakrena leđa dvojice
janje mnoštva s perona udaljuje se kao u muškaraca pred hrpom cjepanica i nad
NJIHANJE BJELINE nekom dalekom odjeku, a sve bliža postaje njihovim glavama, nestvarna u toj bjeli-
Godina je 1931. i zamišljamo, Karlo huka vode koja pršti na vodoskoku okru- ni, bljesne s vremena na vrijeme sjekira,
Paržik obrete se u Lukavcu. To je pogr- ženom lijehama šarenog cvijeća. kao da odašilje neke tajanstvene znake.
bljeni sedamdesettrogodišnji starac, guste Mato ne prestaje pričati, skače s teme Mato mu pojašnjava da je to Kolonija,
sijede kose začešljane odostraga, s nekom na temu, govori kako je direktor nedav- naselje izgrađeno za nekvalificirane rad-
dječijom začudnosti na ozarenom licu, nju no kupio automobil, a budući da niko nike. U svaku od tih baraka, deklamira
ni brkovi ne mogu ublažiti. Oslanjajući nije imao vozačku dozvolu, onda je do- Mato kao đače koje je napamet naučilo
se na štap i trpeći bolove u koljenima, on veo njega iz Zagreba, njemu da se sviđa školsku lekciju, dovedena je pitka voda.
se spušta iz kupea i šeširom zaklanja lice ovo radničko naselje i da planira ovdje da Onda ponizno obara glavu, poput kakvog
kako bi se zaštitio od lokomotivnog dima pusti korijenje i da otvori restoran i da je amaterskog glumca, spušta glas i kazuje
koji vjetar vije na sve strane i raščešlja- već našao mjesto okruženo prekrasnim kako, nažalost, česmu, skupa s kupati-
va niz sprečansku ravnicu. Stenjući, još bagremima. Direktor Müller u svojoj je lom i zahodom, dijele dva stana, odnosno
jednom se samom sebi zaklinje da će već vili, čeka ga, pa priča da je ta vila kao da dvije porodice. Ali zato, govori Mato, sad
od sutra početi preskakati večeru jer se je iz bajke izašla, okružena hrastovima i podižući glavu i tražeći u svom glasu iz-
previše kilograma omotalo oko njegovih kestenjem, a direktorova namjera je da se gubljenu veselost i pokazujući razigranu
krupnih kostiju, a zglobovi načeti reu- gospodin Paržik prvo odmori od naporna golotrbu djecu, pošto je naselje uz samu
mom sve su slabiji. Iz dima izniče mladić puta, a sutra može obići crkvu, i govori fabriku, to njegovi žitelji mogu koristiti
široka osmijeha, izgovara njegovo ime i, mu Mato kako je fabrika sode, u kojoj radi toplu vodu u dvorištu do mile volje i ovo
ne čekajući odgovora, hvata ga za mišku, mnogo katolika, svesrdno stala finansij- su jedini radnici u cijeloj Bosni koji dva-
pomaže mu da se spusti na peron. ski iza njihove nove bogomolje, kojoj se deset četiri sata na dan imaju dostupnu
Taj mladić vodi ga prema novom mer- cijeli grad obradovao. toplu vodu, a zaostali pramenovi loko-
cedesu. Usput mu se predstavlja: zove se Karlo Paržik više ga ne sluša. On je motivnog dima viju ponos iz Matinog
Mato Janešić i prije dva mjeseca doselio sad zakoračio prema vodoskoku, zamišlja- glasa visoko preko hrbata bijele fabrike.
je iz Zagreba. Otvarajući mu vrata auto- jući kako cijeli jedan grad ističe iz bjeline
mobila, kazuje Mato da je lični vozač di- i rađa se u tim prozračnim mlazovima. NA FILIPSTANU
rektora sodare “Solvay” Fritza Müllera Naginje se i hvata vodu u dlanove zgr- Bjelina se dalje od fabrike proteže kroz
i da ga je on poslao pred cijenjenog ar- čene u čašu i trlja se vlažnim prstima po stotine čaršafa ovješenih na štrikove po-
hitektu. Osim toga, govori mu kako ga vratu. Pred njim kroz rastrgnute drape- moću željeznih štangi uzdignutih visoko,
je velečasni Karlo Cankar, župnik Župe rije dima izniču barake izgrađene pored pod krovove prekrivene bijelim prahom.
Anđela čuvara, zamolio da se u njegovo same tvornice. Preko ramena im izviruju Posljednji rastrgnuti okrajci lokomotivnog
ime ispriča jer je nekim hitnim poslom šupe ispunjene blejanjem koza. Nevidljive, dima plaze među njima. Vjetar mlatara
rano morao u Tuzlu te je planirao da se kokodaču kokoši, cijelom gradu obzna- njima po krovovima i bijelim fasadama
vrati do dolaska vlaka iz Doboja, ali, eto, njujući da su upravo snijele jaje. Propet dvospratnica pokazujući s trena na tren
nije uspio. Reče mu da su u posljednji čas na tarabe, kukuriče pijetao šarenog repa, ogoljen vrh crkvenog zvonika. U Kar-
donijeli odluku da župi promijene ime, a a njegov glas podbača resko kvockanje lu Paržiku narasta ono davno ushićenje

STAV 30/12/2022 65