Page 64 - STAV broj 225

STAJALIŠTA

PROZORSKO OKNO
Hodžinsko zapisivanje

NAŠI

PRVI EZANI

Piše:
Safet POZDER Bilo mi je šest godina, a kao da je bilo jučer, a ne osamdeset šeste,
prošlog stoljeća. O, kako sam se samo dodvoravao jednom starom i
finom hodži! Imao sam i konkretan razlog – želio sam biti mujezin i sa
stare kamene munare učiti ezan i s trona skinuti vremešnog Ibricu. A
Ibrica je, rahmet mu duši, u tom smislu bio nedodirljiv, a njegov jaki i
hrapavi glas svakodnevno je odjekivao selom. Skinuo sam ga u bobu – i
melodiju, i odvažnost, i želju – samo je još falilo da mi hodža dadne priliku

ožda će neko kazati kako opet Bilo mi je šest godina, a kao da je “Momče, bi li nam ti danas mogao oku-
slijede “hodžinske” fore. Pa, bilo jučer, a ne osamdeset šeste, prošlog isati?” Formalno, to je bilo pitanje, ali
dobro, nek’ se shvati i tako ako stoljeća. O, kako sam se samo dodvora- suštinski, to je bila dugo čekana dozvola
Mse baš želi. U svoju odbranu vao jednom starom i finom hodži! Imao da se napokon ispenjem vijugavim stepe-
želim kazati dvije stvari. Prvo, da sam lo- sam i konkretan razlog – želio sam biti nicama do šerefe i zaučim koliko me grlo
vac, bilo bi sasvim normalno i očekivano mujezin i sa stare kamene munare učiti nosi. Krajičkom oka motrio sam Ibricu,
da pričam / pišem “lovačke” – šta, onda, ezan i s trona skinuti vremešnog Ibricu. kontajući, valjda, da će se pobuniti, na-
fali hodžinskim? Drugo, ovo uopće nisu A Ibrica je, rahmet mu duši, u tom smi- ljutiti ili barem promijeniti čehru. Ništa.
fore nego suptilni i prefinjeni momenti slu bio nedodirljiv, a njegov jaki i hrapa- Čak me je osokolio i, tapšući me po rame-
koje dijelim s uvaženim čitaocima, a koje vi glas svakodnevno je odjekivao selom. nima, dobacio kako to ja mogu.
sam i sam svojevremeno doživljavao dok Skinuo sam ga u bobu – i melodiju, i od- Učio sam kako sam znao i mogao. Bila
sam se, kao dijete, gurao da budem što važnost, i želju – samo je još falilo da mi je to Ibricina melodija, od a do ž, doduše,
bliže hodžama. hodža dadne priliku. U džamiji me je iz tanahnog dječijeg grla, ali ista. Dolje
Naučio sam, usput, da se ne treba pre- puštao da povremeno mujezinim, ali je pred džamijom jasno sam čuo žene kako
tjerano zalijetati. Tako sam, recimo, jedne munara bila Ibricina. cmizdre i blagosiljaju majku “koja ga je
prilike na društvenim mrežama podijelio Stariji bi ljudi sjedili pred džamijom, rodila”. Bilo je nezaboravno. Ponavljalo
sliku sa šerijatskog vjenčanja, dičeći se kako sklanjajući se od vreline sunca i čekali da se to kasnije bezbroj puta, ali je samo taj
sam dočekao da vjenčam svoju nekadašnju mujezin okuiše kako bi ušli u džamiju. ezan, poput prvog viđenja Kabe, imao
učenicu u mektebu. Htio sam, zapravo, da Hodža Mustafa izvukao bi iz džepa žu- neku magiju u sebi.
kažem kako sam i ja u “hodžinskim voda- ćkasti sat, prikačen istobojnim lancem Ponekad bi učio i Ibrica, ali mnogo
ma” nabrao dovoljno staža. Možda sam za njegov džep. Pritisnuo bi nešto nalik češće ja. O Ibrici mi je kasnije kazivao
htio da pokažem kako i sam starim. Ko- dugmetu i poklopac na satu bi se otvo- mlađi imam, koji je u džemat došao po-
načno, nije ni važno šta sam htio pokazati rio. Potom je neko vrijeme škiljio kako slije hodže Mustafe, i to nakon što sam i
ili dokazati. Važno je da mi se u komenta- bi uhvatio pravu informaciju. Poklopac ja postao hodža. Ibrica mu je, veli, dušu
rima javio stariji kolega i napisao otprilike bi se vratio u prvobitni položaj, a hodža ispustio doslovno na krilu, i to onako
ovako: “Javi se kad dočekaš da vjenčavaš bi kratko rekao: “Još koja dekika i vakat kako dušu ispuštaju istinski mumini;
djecu svojih nekadašnjih polaznika mek- je!” To je bio signal Ibrici da krene na smireno, s blagim osmijehom i uz pret-
teba!” Istina, nije to on napisao u ovako munaru. Dok bi se on uspeo, bio bi va- hodno izgovoreni šehadet. Eto, ako sam
gruboj i direktnoj formi, ali sam ja “povu- kat ezanu. Zvonki Ibricin glas pomije- dobio priliku da u učenju ezana naslije-
kao ručnu” i opreznije se hvalim (ako se šao bi se s mojim razočarenjem, do neke dim takvog insana – a jesam – onda to
to uopće može nazvati hvalom). nove prilike. može biti samo počast i iznimna privi-
Helem, ima stvari kojima se itekako Ko čeka – dočeka. Tako sam i ja do- legija. I jeste.
može podičiti (pa i pohvaliti), pa kako čekao svojih pet minuta. Poslije ustalje- Kao hodža, i sam sam u nekoliko na-
god to ko razumio. I ja sam ih doživio na ne procedure i komentara o “par deki- vrata doživio skoro isto iskustvo. Želim
svojoj koži i dobro znam kako su lijepe. ka”, hodža Mustafa mi jednog dana reče: istaći dva slučaja.

64 27/6/2019 STAV