Page 55 - STAV broj 298

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Priča o korajskom golijardu

ŠIRIO JE ZNANJE,

A HODAO NIJE

Bio nekad davno neki Muharem Jukić, samouki prosvjetitelj,
bibliofil, zaljubljenik u lijepu riječ, čovjek koji je tiho živio, još tiše
otišao, a, evo, njegov dalji rođak s poštovanjem ga se prisjeća,
Piše: nastoji otrgnuti od zaborava i, pride, po ko zna koji put, raskrinkati
Sadik IBRAHIMOVIĆ
odvratno stereotipnu predodžbu o takozvanim običnim ljudima

U se u školi nije ni spominjalo, mjesto gdje “Trešnjarevo”, nadajući se da će negdje
najkraćem, moglo bi se reći ova-
su, između ostalog, naučili prve harfove,
ko: bio nekad davno u Koraju
susresti Šahu, probuditi u njoj iskru neg-
kraće kur’anske sure, priče o vjerovjesni-
dašnje ljubavi, privoljeti je da se s njim
neki Muharem Jukić, samouki
prosvjetitelj, bibliofil, vrsni zna-
tom prilikom, niti ikad više.
lac usmene narodne književnosti, riječju, cima i šta sve ne. vrati u Koraj, ali uzalud, niti ju je vidio
U znak zahvalnosti brinuli su o Mu-
svojevrsni onovremeni golijard (golijard: haremu: čistili mu kuću, donosili vodu Hranu su mu donosili rodbina i kom-
srednjovjekovni putujući učitelj, a što, na- s izvora Bulkovača, kupali ga i brijali, šiluk. Znao se, vele, nepisani red kad i ko
žalost, doznat ćemo i zbog čega, Muharem donosili drva i ložili vatru, njegovali i donosi pojedini obrok, jer, nakon smrti maj-
nije mogao biti) za kojeg se ne bi znalo zalijevali avlijsko cvijeće, a i inače, veli ke, Muharem je, svojom voljom, živio sam
niti da je postojao, a kamoli prosvjetitelj- Hamzić, Muharemova bila je kuća otvo- u velikoj i ukusno uređenoj kući kakve su
ski djelovao da nije bilo Alije Hamzića, rena za svakoga i u svako doba, pa su se, u to vrijeme posjedovale imućnije korajske
neumornog i predanog hroničara Kora- osim mahalske djece, kod njega mogli porodice, a najviše je, priča se, volio kad
ja, koji je u jednoj od svojih etnografskih zateći prijatelji iz djetinjstva, ugledni mu hranu donese komšinica Zuhra, tiha,
studija ostavio pažnje vrijedan, zapravo čaršijski ljudi, beskućnici, musafiri koje smjerna i pobožna žena, koja ga je svojom
dragocjen, zapis o njemu. bi put nanio u Koraj, i sa svakim od njih ljepotom i, uopće, sveukupnom pojavno-
Doznajemo, tako, pored ostalog, da je Muharem je postupao dobrohotno, gosto- šću podsjećala na nikad preboljenu Šahu.
ovaj u svakom smislu zaista nesvakidaš- primljivo i imao šta i o čemu razgovarati. Kad je zašao u godine, predosjećajući
nji čovjek u ranim dvadesetim godinama Ipak, duboko u sebi, nesretan je bio svršetak iluzije koja se životom zove, često
ostao paraliziran, odnosno nemoćan u no- Muharem Jukić. U ranoj mladosti, prije je govorio svojim gostima kako bi volio
gama, ali, vele, nije očajavao zbog toga, no što će ga bolest zatočiti u kuću, bio je još jednom vidjeti čaršiju i proći koraj-
nego je smisao svog života našao u pre- silno zaljubljen u izvjesnu Šahu, djevojku skim mahalama. Helem, smislili su i na-
danosti vjeri, knjigama i pripovijedanju iz susjedne mahale, a, navodno, istom ra- pravili mahalski momci nekakva kolica
narodnih priča, lirskih i epskih pjesama splamsalom silinom voljela je i ona njega, s širokim uzglavljem, posjeli Muharema
znatiželjnoj omladini koja se svakod- međutim, ispostavit će se da nije bilo baš u njih, proveli kroz čaršiju i sve maha-
nevno okupljala u njegovoj kući, a vele i tako. Naime, u vrijeme dok je Muharem le i vratili ga kući presretnog kao dijete.
to da je počesto navodio mudre narodne izgarao od ljubavi, u Koraj su stigli neki Preslio je ubrzo nakon toga, a, na-
pouke i izreke napominjući da “niko ne musafiri i jabandžije iz Vražića, odsjeli vodno, na stočiću pored kreveta ostavio
griješi svojevoljno, jer ljudi griješe zato u Šahinoj mahali, a jednom od njih nije je hartiju na kojoj je krupnim slovima pi-
što ne znaju, a onaj koji ne zna džahil je promakla Šahina ljepota, pa je poželi za salo – Neka kućna vrata nikad ne budu
nesvjestan svojih grešaka, a ako, pak, ta- ženu, nagovori da se “ukrade” i pođe za zaključana!
kav radi nešto loše, to je nedvojben znak njega. Šaha, opet, pristade, zaboravi i I, na koncu, šta reći, osim, možda: bio
da nije posjedovao pravo znanje, nego Muharema i njihovu “silnu ljubav”, te s nekad davno neki Muharem Jukić, samo-
samo površno ili nikakvo, a takvo šta nije nenadanim izabranikom, koji joj se, oči- uki prosvjetitelj, bibliofil, zaljubljenik u
ga moglo uputiti na pravi put, jer je samo to, jako dopao, preko noći napusti Koraj lijepu riječ, čovjek koji je tiho živio, još
pravo znanje potpuni znak sigurnosti”. i ode u Vražiće. Čuvši za to, Muharem tiše otišao, a, evo, njegov dalji rođak s po-
Mahalska su djeca rado provodila je bio skrhan. Priča se da se tad zatvorio štovanjem ga se prisjeća, nastoji otrgnuti
svoje slobodno vrijeme kod Muharema, u neku vodenicu, ostao u njoj danima, a od zaborava i, pride, po ko zna koji put,
pažljivo slušala njegova pripovijedanja o komšije su danonoćno mogle čuti rida- raskrinkati odvratno stereotipnu predodž-
Bosni, bosanskoj historiji, znamenitim je i gromke jauke unesrećenog čovjeka. bu o takozvanim običnim ljudima koji,
Bošnjacima, njihovom viteštvu i junaš- Ali, ipak, kad se malo pribrao, premda samozatajni i neeksponirani u svom dje-
tvu, pa je za mnoge od njih Muharemova svjestan besmislenosti takvog nauma, lovanju, uopće to nisu. Muharem Jukić
kuća bila mjesto gdje su saznavali ono što prvom prilikom otišao je u Vražiće, na klasični je egzemplar. n

STAV 19/11/2020 55