Page 55 - STAV broj 298
P. 55

STAJALIŠTA



                                             KRIVO SRASTANJE
                                             Priča o korajskom golijardu


                                            ŠIRIO JE ZNANJE,



                                            A HODAO NIJE





                                            Bio nekad davno neki Muharem Jukić, samouki prosvjetitelj,
                                            bibliofil, zaljubljenik u lijepu riječ, čovjek koji je tiho živio, još tiše
                                            otišao, a, evo, njegov dalji rođak s poštovanjem ga se prisjeća,
                          Piše:             nastoji otrgnuti od zaborava i, pride, po ko zna koji put, raskrinkati
                          Sadik IBRAHIMOVIĆ
                                            odvratno stereotipnu predodžbu o takozvanim običnim ljudima



         U                                  se u školi nije ni spominjalo, mjesto gdje   “Trešnjarevo”, nadajući se da će negdje
                 najkraćem, moglo bi se reći ova-
                                            su, između ostalog, naučili prve harfove,
                 ko: bio nekad davno u Koraju
                                                                               susresti Šahu, probuditi u njoj iskru neg-
                                            kraće kur’anske sure, priče o vjerovjesni-
                                                                               dašnje ljubavi, privoljeti je da se s njim
                 neki Muharem Jukić, samouki
                 prosvjetitelj, bibliofil, vrsni zna-
                                                                               tom prilikom, niti ikad više.
         lac usmene narodne književnosti, riječju,   cima i šta sve ne.        vrati u Koraj, ali uzalud, niti ju je vidio
                                               U znak zahvalnosti brinuli su o Mu-
         svojevrsni onovremeni golijard (golijard:   haremu: čistili mu kuću, donosili vodu   Hranu su mu donosili rodbina i kom-
         srednjovjekovni putujući učitelj, a što, na-  s izvora Bulkovača, kupali ga i brijali,   šiluk. Znao se, vele, nepisani red kad i ko
         žalost, doznat ćemo i zbog čega, Muharem   donosili drva i ložili vatru, njegovali i   donosi pojedini obrok, jer, nakon smrti maj-
         nije mogao biti) za kojeg se ne bi znalo   zalijevali avlijsko cvijeće, a i inače, veli   ke, Muharem je, svojom voljom, živio sam
         niti da je postojao, a kamoli prosvjetitelj-  Hamzić, Muharemova bila je kuća otvo-  u velikoj i ukusno uređenoj kući kakve su
         ski djelovao da nije bilo Alije Hamzića,   rena za svakoga i u svako doba, pa su se,   u to vrijeme posjedovale imućnije korajske
         neumornog i predanog hroničara Kora-  osim mahalske djece, kod njega mogli   porodice, a najviše je, priča se, volio kad
         ja, koji je u jednoj od svojih etnografskih   zateći prijatelji iz djetinjstva, ugledni   mu hranu donese komšinica Zuhra, tiha,
         studija ostavio pažnje vrijedan, zapravo   čaršijski ljudi, beskućnici, musafiri koje   smjerna i pobožna žena, koja ga je svojom
         dragocjen, zapis o njemu.          bi put nanio u Koraj, i sa svakim od njih   ljepotom i, uopće, sveukupnom pojavno-
            Doznajemo, tako, pored ostalog, da je   Muharem je postupao dobrohotno, gosto-  šću podsjećala na nikad preboljenu Šahu.
         ovaj u svakom smislu zaista nesvakidaš-  primljivo i imao šta i o čemu razgovarati.  Kad je zašao u godine, predosjećajući
         nji čovjek u ranim dvadesetim godinama   Ipak, duboko u sebi, nesretan je bio   svršetak iluzije koja se životom zove, često
         ostao paraliziran, odnosno nemoćan u no-  Muharem Jukić. U ranoj mladosti, prije   je govorio svojim gostima kako bi volio
         gama, ali, vele, nije očajavao zbog toga,   no što će ga bolest zatočiti u kuću, bio je   još jednom vidjeti čaršiju i proći koraj-
         nego je smisao svog života našao u pre-  silno zaljubljen u izvjesnu Šahu, djevojku   skim mahalama. Helem, smislili su i na-
         danosti vjeri, knjigama i pripovijedanju   iz susjedne mahale, a, navodno, istom ra-  pravili mahalski momci nekakva kolica
         narodnih priča, lirskih i epskih pjesama   splamsalom silinom voljela je i ona njega,   s širokim uzglavljem, posjeli Muharema
         znatiželjnoj omladini koja se svakod-  međutim, ispostavit će se da nije bilo baš   u njih, proveli kroz čaršiju i sve maha-
         nevno okupljala u njegovoj kući, a vele i   tako. Naime, u vrijeme dok je Muharem   le i vratili ga kući presretnog kao dijete.
         to da je počesto navodio mudre narodne   izgarao od ljubavi, u Koraj su stigli neki   Preslio je ubrzo nakon toga, a, na-
         pouke i izreke napominjući da “niko ne   musafiri i jabandžije iz Vražića, odsjeli   vodno, na stočiću pored kreveta ostavio
         griješi svojevoljno, jer ljudi griješe zato   u Šahinoj mahali, a jednom od njih nije   je hartiju na kojoj je krupnim slovima pi-
         što ne znaju, a onaj koji ne zna džahil je   promakla Šahina ljepota, pa je poželi za   salo – Neka kućna vrata nikad ne budu
         nesvjestan svojih grešaka, a ako, pak, ta-  ženu, nagovori da se “ukrade” i pođe za   zaključana!
         kav radi nešto loše, to je nedvojben znak   njega. Šaha, opet, pristade, zaboravi i   I, na koncu, šta reći, osim, možda: bio
         da nije posjedovao pravo znanje, nego   Muharema i njihovu “silnu ljubav”, te s   nekad davno neki Muharem Jukić, samo-
         samo površno ili nikakvo, a takvo šta nije   nenadanim izabranikom, koji joj se, oči-  uki prosvjetitelj, bibliofil, zaljubljenik u
         ga moglo uputiti na pravi put, jer je samo   to, jako dopao, preko noći napusti Koraj   lijepu riječ, čovjek koji je tiho živio, još
         pravo znanje potpuni znak sigurnosti”.  i ode u Vražiće. Čuvši za to, Muharem   tiše otišao, a, evo, njegov dalji rođak s po-
            Mahalska su djeca rado provodila   je bio skrhan. Priča se da se tad zatvorio   štovanjem ga se prisjeća, nastoji otrgnuti
         svoje slobodno vrijeme kod Muharema,   u neku vodenicu, ostao u njoj danima, a   od zaborava i, pride, po ko zna koji put,
         pažljivo slušala njegova pripovijedanja o   komšije su danonoćno mogle čuti rida-  raskrinkati odvratno stereotipnu predodž-
         Bosni, bosanskoj historiji, znamenitim   je i gromke jauke unesrećenog čovjeka.   bu o takozvanim običnim ljudima koji,
         Bošnjacima, njihovom viteštvu i junaš-  Ali, ipak, kad se malo pribrao, premda   samozatajni i neeksponirani u svom dje-
         tvu, pa je za mnoge od njih Muharemova   svjestan besmislenosti takvog nauma,   lovanju, uopće to nisu. Muharem Jukić
         kuća bila mjesto gdje su saznavali ono što   prvom prilikom otišao je u Vražiće, na   klasični je egzemplar.    n


                                                                                                   STAV 19/11/2020 55
   50   51   52   53   54   55   56   57   58   59   60