Page 57 - STAV broj 298

Bog mi je dao dobro zdravlje. Budući da
školujem djecu, dvije cure su mi na fakul-
tetu, moram se baviti i poljoprivredom.
Sa suprugom Azrom obrađujem oko sto
dunuma zemlje, od čega je jedan dunum
zasađen malinama. Držim tri krave. Pra-
vim ljestve, brezove metle. Ljudi me zov-
nu telefonom i naruče ljestve. Kalemim
voće. Imam i sadnice oraha, lješnika, ja-
buka, krušaka, ašlama (trešanja), kajsija.
Pribavljam drva za zimu. Imam hošefanu
u kojoj sušim voće za kompot, pa sušnicu
za meso. I lovac sam. Mogao sam dobiti
stan gdje hoću, ali mi nije bilo potrebno
jer sam stambeno situiran. Rahmetli babo
mi je ostavio kuću ovdje na selu. Bio sam
mu jedini sin, a imam i sestru.”

USPJEŠAN LOVAC
Kad je izgubio nogu, Džibanu je najteže
padala pomisao da li će moći hodati po
brdima bosanskim. Tri godine poslije rata
učlanio se u lovačko društvo i krenuo s
lovom. Prisjećajući se prvog dana u lovu,
kaže: “Sa stavljanjem proteze ostvario se
moj san. Na otvorenju lova ulovio sam Sabahudin Džiban Pezić sa suprugom Azrom
srndaća. Čak su u novinama objavili da
je amputirac ulovio srndaća. Idem svuda
po brdima i planinama i lovim. Znao sam
upucati i divlju svinju kao štetočinu na za-
sijanim imanjima, a nikada nisam upucao
vuka ili medvjeda”.
Kad govori o svom selu, Džiban s
ponosom kaže da porodično niko ne seli.
Istina, odlaze mladi zbog zaposlenja. Ranije,
u vrijeme kad je on bio mlad, imali su
mogućnost zaposlenja u zeničkoj željezari,
te industriji u Vitezu, Travniku, Busovači.
U prilog tome je činjenica da u selu ima
više od četrdesetero djece školskog uzra-
sta. “Imamo dvije džamije i jedan mesdžid.
Uređena su nam mezarja. Trenutno se
gradi školska zgrada s tri sprata. Gradi je
jedna humanitarna organizacija iz Turske.
Puno je omladine koja je u srednjoj školi
ili na studiju. Mnogi su i završili studij.
Ovo mjesto ima duboke korijene naše du-
hovnosti. Početkom šezdesetih moj dedo
Husein Bešić imao je osam sinova i jednu
kćerku. Šest mjeseci trajalo je njegovo pu-
tovanje na hadž. Ovdje se uvijek klanjalo
i vjera nam je bila vodilja. Ovdje je, ma-
šala, natalitet na visokom nivou. Mještani
uglavnom žive od penzija i poljoprivrede.
Sade maline i jagode. Imaju svoje bašče s Do agresije na Bosnu i Hercegovinu radio sam u
voćem. Najpoznatiji smo po ašlamama, ka-
lemljenim trešnjama”, ističe Džiban. Od namjenskoj industriji u Vitezu. Potom sam otišao u
redovnih primanja ima minimalnu pen- policiju. U ratu sam tri puta ranjavan, a nogu sam
ziju koju je dobio od radnog staža i inva-
lidninu od 260 KM. Ne žali se. izgubio 1996. godine na jednom službenom zadatku kao
Na polasku iz Rovne susrećem Ome-
ra Hodžića, Džibanovog komšiju. Na pi- policajac. Kao amputirac, s urađenom protezom, radim
tanje šta misli o Džibanu, on će: “Džiban sve poslove na selu. Mora se raditi ako čovjek hoće da
je dobar i pošten čovjek. Hoće svakome
pomoći”. n ima. Ništa ne može samo doći. Takav je život

STAV 19/11/2020 57