Page 18 - STAV broj 283

POLITIKA: ALIJA IZETBEGOVIĆ — 95 GODINA OD ROĐENJA

univerzalna, nije podređena nikakvom užem O takvoj razlici uloge književnosti u od-
interesu, čak ni onda ako taj interes nije u nosu na historiju Izetbegoviću su se dopali
sukobu s univerzalnim dobrom, dakle, ni- stavovi njemačkog književnika i nobelovca
kada i nikome nije podređena. Odbacivao Güntera Grassa, koji je na Kongresu među-
je mišljenja da je umjetničko stvaralaštvo narodnog PEN-a 1986. pozvao književnike
uvjetovano i ovisno od “stanja duhovne i da se pozabave savremenim problemima, da
materijalne proizvodnje, klasne pripadnosti “osvijetle pozadinu događaja, njihovu ljud-
i čitave historije”. Smatrao je da sloboda um- sku tamnu stranu i ‘uhvate politiku prije
jetnosti, ako postoji, nije ničim ograničena. nego što se ona kamuflira kao historija’”.
U apsurde sljedbenika marksističkog Povodom tog Günterovog poziva, ocijenio
ateizma svrstao je njihovu tezu da religija je da je očito da “u politici ‘kamufliranoj kao
“iščezava” i da će nju “zamijeniti umjet- historija’ mnoge važne strane života više se
nost”, da će iščeznućem religije “mjesto ne vide – ne vide se živi ljudi, njihove navike,
svećenika zauzeti umjetnik ili pisac”, a da poroci, zablude, oklijevanja, oduševljenja,
će “hramove” zamijeniti “pozorišta”. Tako predrasude i dr. Vidi se samo površina, do-
su marksisti umjetnost vulgarno suprotstav- gađaji, pojave i rezultati. Jer, Aleksandar
ljali religiji, bezobzirno u odnosu na sklad Veliki možda uopće nije bio veliki, Ivan
prave umjetnosti i istinske religije. Grozni je možda imao i neku ljudsku crtu.
Njegovo stajalište bilo je da pisci i umjet- Možda su mnogi mali, obični ljudi (...) bili
nici općenito svojim stvaralaštvom trebaju istinski junaci, a slavom ovjenčani heroji, o
biti unutar životne stvarnosti svog vreme- kojima djeca uče u školi, bili plašljivi ljudi
na i prostora, a da pri tome u društvu mogu itd. Ovo posljednje može nam otkriti samo
biti “blagonaklono primljeni” ili “odbačeni literatura, historija ne.”
i neshvaćeni”. Bio je mišljenja da su umjet- Značaj književnosti u predstavljanju
nici “u opasnosti da se odvoje od života i historijske istine ilustrirao je na primjeru
stvarnosti” ili “da propadnu”, a da se “do- doprinosa poezije u prvoj polovini 19. sto-
gađalo i događa i jedno i drugo”. ljeća, da na sebi primjeren način predstavi
Znao je da je za “pravog pisca karakte- posljedice “ekonomske eksploatacije i poli-
ristično (...) prije svega moć zapažanja” o tičkog ugnjetavanja” u Engleskoj. Opisao je Tolstoj prije pisanja svojih djela od značaja
ljudima, prirodnim i društvenim pojava- da je pjesnik tog vremena Ebenezer Elliott za “unutarnju” izučavao “vanjsku” histori-
ma i sredinama. Naročito radoznao za knji- dao strašnu sliku “propadanja siromašne ju, pa da je o tome taj veliki pisac za sebe
ževno stvaralaštvo, čitao je i književno-kri- porodice, rasprodaju njene bijedne imovi- napisao: ‘Treba mnogo knjiga da pročitam
tičke osvrte, pa je zaključio da su u nekim ne, opijanje oca porodice koji pada u očaj, da bih napisao pet redova razbacanih po
slučajevima “osvrti sve ljepši, a sadržaj sve majku koja u stanju umne poremećenosti cijeloj pripovijeci”.
isprazniji”. To indicira da je zapažao nijan- ubija svoje gladno dijete, kćer koja se usli- Na osnovu te rečenice Izetbegović je
se u suodnosima književnokritičkog prema jed bijede odaje prostituciji”. U vezi s tim, ocijenio da veliki pisac Andrić u usporedbi
književnom. Izetbegović je zaključio: “Te mračne slike s velikim piscem Tolstojem nije imao pot-
završavaju prokletstvom bogatih.” pune obzire prema činjenicama iz vanjske
KNJIŽEVNOST I HISTORIJA – VANJSKA I Sugerirao je potrebu poznavanja i unu- historije dok je pisao svoja književna djela
UNUTARNJA ISTINA tarnjih i vanjskih strana istine, dakle i histo- kao unutarnju historiju. Bio je mišljenja da
Za Izetbegovića je “svaki roman, svako rijskih događaja kao vanjske strane istine je šteta što je veliki pisac Andrić u nekim
istinsko umjetničko djelo priča (pripovijest) i književnosti (umjetnosti) kao njene unu- djelima indicirao svoje “predrasude pre-
o čovjeku i njegovoj duši”. Jasno je razliko- tarnje strane. U tom smislu, Izetbegović je ma islamu i muslimanima”, jer su njego-
vao historiju od književnosti jer “historija smatrao važnim stav nobelovca, njemač- ve predrasude “slikale sve njegove likove
se bavi događajima, a roman doživljajima. ko-švicarskog književnika Hermanna He- s muslimanskim imenom”, da su “uvijek
Subjekt historije je narod, društvo, zajednica ssea da je “duhovno djelo, kulturno djelo, primitivni, lažljivi, slabići ili zulumćari,
ili grupa; subjekt romana je ličnost (pojedi- umjetničko djelo (...) uvijek bijeg čovjeka skloni prevari i neradu”, te da se zbog toga
nac) (...). Koliko god literatura (književnost) iz vremenskog ropstva na drugu ravan, u Andriću “pripisuje da je potpuno neistini-
veoma netačno pokazuje historijske doga- bezvremeno i slobodno od vremena, bo- to prikazao eksproprijaciju zemlje” za iz-
đaje, ona je istina u pogledu lokalne boje, žansko, potpuno nehistorijsko i čak protiv gradnju ćuprije na Drini. Dobronamjerno
društvene klime, duha vremena, osjećanja historijskog”. je ukazao da je Andrićevo pisanje o odu-
života. Očito postoji vanjska i unutrašnja zimanju zemlje za tu namjenu u potpunoj
istina jednog vremena.” Bio je mišljenja da TOLSTOJ I ANDRIĆ suprotnosti istini predstavljenoj od strane
vanjska historija nije “dovoljna jer najčešće Ono što je pročitao Izetbegović kritič- historičara Osmana Sokolovića, koji je “pro-
govori o carevima i kraljevima i zbivanjima ki je preispitivao, a poučna su njegova raz- našao i objavio dokumente iz sudskih arhi-
jedne ograničene grupe ljudi na dvoru i oko matranja o “vanjskoj” historiji, koja se bavi va iz kojih se vidi kako u tursku kancelariju
njega”, a da se ne može spoznati historija događajima, i “unutarnjoj”, koja se bavi pristupa jedan po jedan vlasnik zemljišta i
jednog naroda dok se ne spozna “kako je po- doživljajima, a ne može biti prava istina o kako se utvrđuje otkupna cijena svake par-
jedinac živio u svojoj kući, kako se odnosio događajima zbog piščeve “proizvoljnosti, cele koja se uzima”. O tome je napisao: “Iz
prema svojoj ženi, djeci, posluzi, vlasti”, što subjektivnosti, predrasuda, mašte”, što po- Andrićevih romana može se možda nauči-
se bilježi u “romanima, pjesmama, epovi- drazumijeva potrebu da pisac poznaje vanj- ti o ljudima uopće, o tome kakvi bi mogli
ma, pripovijetkama, legendama i bajkama”. sku historiju, odnosno da poznaje istinu biti, a ne kakvi jesu konkretno bili”, ali da
Zaključio je da se “kombinujući” sliku iz o historijskim događajima, da bi valjano, u tom slučaju Andrićeva djela “imaju filo-
vanjske sa slikom iz unutrašnje historije kroz doživljaje pisao unutarnju historiju. zofsku vrijednost i nemaju značaja za ono
mogu spoznati “narod i njegova prošlost”. U tom smislu, naveo je primjer kako je Lav što zovemo unutrašnjom historijom jedne

18 6/8/2020 STAV