Page 57 - STAV broj 407

imenica. I nije im uspjelo. Preživjeli smo. “Ispuhana guma. Baš sam peh”, žalio se. mi za koju godinu u Saraj’vu, kad dođeš
Danas smo dobili vodu, danas je praznik! “Evo ima i pumpa. Nadam se da nije pro- studirati. Nismo zalud upisali gimnazi-
Cijeli ću se dan kupati pod tušem – čim boj- bijena”, rekoh. ju”, progovorio je Mirel. Nasmijao se,
lere ponovo instaliramo. Kada za kupanje Napuhali smo gumu, stavili kapicu. Ništa na neki čudan način, onako iznuđeno,
nekim je čudom “izašla” čitava, neoštećena, se nije dešavalo, i dalje je bila tvrda nakon poput djeteta koje je učinilo neki zijan,
iz rata. Električar Muharika brzo će doći da što smo je napumpali. Rođaci iz dijaspore u nekoj vrsti pravdanja pred roditeljima
pokopča bojler... Danas je praznik! poslali su bicikla preko lokalnog poduzet- ili nastavnicima.
nika iz Soluna. Dogovorili smo preuzima- Polovina je maja devedeset i šeste. A to
III nje nakon škole. je mjesec preokreta, kada se proljeće konač-
“I, Kulo, kol’ko ti ono godina imaš?”, “Hajmo sad kod mene na ručak”, po- no ustali u ovim planinskim krajevima. Sve
upita me Ado. “U januaru sam napunio zva me Mirel. Dočekala nas je teta Fadila. ozeleni, ispupa, otope se snjegovi, odnesu ih
petnaest!”, rekoh. “Wrong answer – što bi “Mašala, momaka. Otkud bicikla?”, upita. vode, nadođu, zamute se, a zatim izbistre,
rekli naši prijatelji Amerikanci. Izgledao si “Poklon”, rekoh nekako stidno. “A je l’? I dođu na neku normalnu razinu i Stupčani-
mi starije”, odmahivao je glavom Adnan. ja imam nešto za vas. Mislim da će vam ca, i Bioštica, i Krivaja, i Orlja i svi poto-
“A zašto?”, upitah. “Uz saglasnost rodite- moći”, reče teta Fadila dajući nam nove ci bogomdani na ovom rajskom prostoru.
lja, mogao bi početi raditi da imaš godinu novcate cipele. Crne. Kožne. Ljetne. Sa- Padine se ispune ćilimima proljetnog cvi-
više. Svi koji imalo govore engleski mogu vršene. Odgovaraju i meni i Mirelu. “Ot- jeća. Osjeti se miris smole bora, jele i smrče
raditi. Šteta! Al’ hajd’ pričekaj koji mje- kud sad ovo, mama?”, upita Mirel. “Znaš – sveg onog drveća što je proživjelo još jed-
sec... Neće Ameri brzo natrag...”, odgovori kako kažu, nije onom kome je namije- nu zimu. A i ona malobrojnija, listopadna
i objasni Adnan. njeno, već kome je suđeno. Razduživala stabla, zaodjene se u novu odjeću. Mjesec
Osjećao sam neku vrstu žala, samo da sam skladište. Podružnica Crvenog krsta maj ima nešto što se u narodu zove vrbo-
sam koji dan, koju sedmicu, koji mjesec / polumjeseca zatvara se ovdje. Mnogo je puc, što te tjera da budeš radostan, vedar,
stariji... “I kako žive? Šta kažu kako im je bolja situacija, pa su procijenili da to tre- da udišeš zrak punim plućima i da dijeliš
u Bosni?”, upitah. “Ispočetka su bili ispre- ba likvidirati. Mislim da će ostati samo u tu radost s drugima.
padani. Svaki izlazak, puške na gotovs... Olovu i u Carevoj Ćupriji. I eto, iz nekog “A da se trkamo? Prva prolazna stanica
kolona od nekoliko vozila. Sad su opušte- budžaka, sklonjeno, ko zna kome i kada, Križevići, druga Boganovići, završavamo
niji. Došli su u kontakt s našim ljudima. vidim dvoje cipela, broj četrdeset tri. I od- trku na stanici u Olovu?”, upitah. “Ne!”,
Vide da nismo divlji. Da smo odgovorni. mah ste mi vas dvojica naumpali”, objaš- reče Mirel. “Kad je bal, nek je maskenbal
Da brzo učimo. Hvala Bogu da je baza ovdje njavala je teta Fadila. – idemo skroz do Dolova, da ne zahmetim
a ne negdje drugo. Olovske Luke su oži- “I šta ćete sad?“, izrazio sam zabrinutost tetka, pa nek ti povuče bicikl kad mu bude
vjele. Izgradila se neka vrsta povjerenja s znajući da se time gasi i njeno radno mjesto. usput.” “Može? Evo ruke”, pristadoh od-
lokalnim vlastima. Tu i tamo poneki pro- “E, zlato moje. Vidi što se zabrinuo. Vraća- mah. Rukovasmo se i krenusmo cestom uz
blem. Bitno je da nema većih incidenata, mo se na naš stari posao. U GRASS. I ja i Krivaju, u trku, ko će prije, ko će brže stići
da među njima nema žrtava. A baza ti je Munib. Mirel će još koji dan u Dolove, dok na cilj, u dvorište porodične kuću Abazović
pod konac. Za sve postoji procedura i, kako ne završi školsku godinu, a onda će nam se u selu Dolovi.
oni kažu, checking. Na toaletnoj kabini list i on pridružiti”, odgovorila je. Izgledao sam Osjećao sam znoj, blagi povjetarac i sun-
papira, odgovorno osoba, potpis, kontrolor, iznenađeno. Okrenula se prema Mirelu. “Nisi ce što je pržilo i uzdisalo se visoko iznad
njegov potpis. Sve čisto, uredno. Samo su rekao drugu?, upitala je. “Nisam”, oborene Gradine, iznad Krivaje, iznad Stupčanice,
im auta ko svinjac”, objašnjavao je Adnan. glave, odgovorio je Mirel. “Evo, upravo pa- iznad Biošitice, iznad Konjuha, iznad Zvi-
“Kako to?”, upitah. “To je jedino mjesto kujemo stvari”, reče teta Fadila. “A mogu li jezde, iznad Romanije, iznad Olova, iznad
gdje ne moraju poštovati stroge vojničke ja s biciklom u Olovu?”, upita Mirel gleda- svega što se pružalo u dolini. Sve je u meni
procedure. A kod nas kontra – sve neured- jući prema meni. Prišla je i pomilovala nas plamtjelo, od znoja, od napora, od ushiće-
no, ali zato auta moraju bliještati!”, kazao po glavama teta Fadila. “Naravno. Svratite i nja... Podigao sam ruke, dozivao, zadirki-
je rukom pokazujući na svog Golfa III me- na sok, ispričajte se. Samo budi u sedam na vao Mirela, smijao se, ispuhivao... Nije bilo
talik sive boje. “Ko će mu ga znati, valjda stanici, reći ću tetku da te pokupi...”, govo- nešto posebno saobraćaja. Stajao sam povi-
je nama to bitno...”, dodao je. rila je teta Fadila dajući Mirelu novčanicu še Matine okuke, prvi put nakon dugo vre-
od deset njemačkih maraka. mena nije me bilo strah da će neko na toj
IV Šutjeli smo neko vrijeme. Bilo mi je dionici pucati...
“Hvala lijepo. Moj drug će preuzeti taj žao. Moj najbolji drug ide u Sarajevo! Već Mahao sam rukama, galamio, ko fol bo-
žuti”, rekoh dok sam s kamioneta prihva- smo bili na izlazu iz Soluna. “Hajd’ ne lju- drio, cirkusao, dozivao Mirela koji se uspi-
tao bicikl. Mirel je sjedao na trobrzinca. ti se. Nisam ti stigao reći. Vidjet ćemo se njao, koji se znojio, koji je bio u naporu, u
usponu, na cesti, na putu možda dvjestoti-
P. S. Posvećeno mami Dini, djedu Nedžmiji, stanovništvu njak metara iza mene... Stao sam na izlazu,
“vukovarske četvrti” (nekadašnjoj Gornjoj koloni), mojim ondje gdje se pružao predivan panoramski
pogled, više mi nije imalo smisla trkati se,
Olovljanima, svim pripadnicima Armije RBiH, MUP-a, ljekarima znalo se ko je brži... Uživao sam u prizo-
i medicinskom osoblju ratne bolnice, svim civilnim strukturama ru gledajući ka čaršiji, ka Zagrađu, prema
Memagića stijeni. Vidio sam autobus, sitan
koje su doprinijele odbrani, svim poginulim vojnicima i civilnim poput igračke, dolje u dolini, kako lagahno
žrtvama rata, svakom čovjeku, ženi, djetetu koji su svojim migolji u susret nama. Odblokiran je put,
magistralna cesta M-18, mir je, sunce, pro-
ostankom u ratnom Olovu svjedočili i odbranili modus vivendi, ljeće... Imam nešto više od petnaest godi-
ono naše esencijalno, ideju da, ma kako se zvao i u šta vjerovao, na... Život je lijep, svi su drumovi odjednom
moji, baš kao nekada... Sloboda je konačno
u Olovu, u Bosni i Hercegovini, možeš biti slobodan čovjek. stigla u Olovo! Herojsko Olovo. n

STAV 23/12/2022 57