Page 47 - STAV broj 386

Stopio se sa snažnom detonacijom koja je
zaljuljala kompletnu kuću. A onda je usli-
jedila druga detonacija, još gromoglasnija.
Komadi cigli i raznog drugog materi-
jala ulijetali su kroz prozore. Osjetio sam
jak udarac u glavu i još jači bol u ruci. Ne-
koliko sekundi je prošlo, činilo se kao da
se sve oko nas utišalo. Skočismo s patosa
i izletjesmo napolje.
Od dima i prašine ništa se nije vidjelo.
Ruka me je jako boljela. Bio sam ranjen.
Ništa opasno, malo u ruku.
Odmah sam se vratio pred komandu.
Preko ceste više nije bilo onih dviju kuće
u kojima smo prošlu noć konačili. Krmača
je napravila ogroman krater između njih.
Narod unezvijeren, izgubljen, trči na sve
strane. Neki potpuno pogubljeni idu čas
tamo – čas ovamo. Na licima su im vid-
ljivi strah i šok nakon napada avijacije. U
dekama i čaršafima iznose mrtve na cestu. muškaraca. S njima i dvije stare nane za-
Nailazim na mrtvu bebu s velikom ra- motanih glava.
nom na prsima. Njena bijela pidžamica Nastavljam cestom. Pored kuhinje
gotovo je sva natopljena krvlju. Siguran iznijeli su još dva mrtva vojnika. Dolje,
sam da nije imala više od godinu. Pored niz cestu, vreva i galama bili su glasniji
nje mrtva žena, u modricama i velikim nego maloprije. Ljudi su bili u strahu
ranama po cijelom tijelu. Borila se, znam. da ko nije ostao ispod ruševina. Svako
Nikada majka nije takva ratnica kao kad je dozivao nekoga svoga imenom, po-
je njeno dijete u opasnosti. Ali nije ga navljajući to uzastopno, gotovo do gu-
mogla spasiti. Predaleko je za njih bilo bitka daha.
sklonište u momentu kad je avion ispu- Gore, preko puta kuhinje, žena je tr-
stio smrtonosni tovar. čala sad na jednu – sad na drugu stranu
Preko ceste prelazi Miralem noseći ceste. Vrteći se ukrug, neprestano je iz-
u naručju djevojčicu od sedam godina. govarala muško ime. Odjednom se ispod
Prepoznah po uvojcima da je to ona ista kuće pojavio dječačić vičući: “Evo me,
djevojčica s kojom se jutros igrao. Spu- evo me, tu sam, mama!” Žena je jecajući
stio ju je na zemlju. Na sebi je imala pla- pretrčala preko ceste u susjednu avliju.
vu suknjicu po kojoj su bili gusto iscrtani Uzela je dječaka u zagrljaj i stisnula ga
veliki bijeli cvjetovi kamilice. Spustivši uz sebe plačući.
je, uhvatio se za glavu i zaplakao. Jecao Naišao je naš Pinzgauer i Mirza me
je poput malog djeteta. zovnu da uđem. Pokazah mu rukom gdje
A onda je ustao i obrisao suze. Ja nisam se nalaze naši momci i gdje treba skrenuti.
mogao odvojiti pogled sa smeđih uvojaka Narod se već bio razišao, došlo je još
djevojčicine kose uprljanih krvlju i pra- nekoliko armijskih vozila. Izašli smo i
šinom. Miralem mi je prišao i protresao prešli na drugu stranu, ondje gdje su bile
me za ramena. “Gdje je sad tvoj Bog, gdje Stao sam i okrenuo se natrag. Miralem je porušene i oštećene kuće. Tek sada su se
je”, vikao je kao u nekom transu, “gdje je i dalje čučao pored djevojčice, čije je tije- mogle vidjeti pune razmjere razaranja.
pitam te, svako malo se na njega pozivaš, lo bilo položeno na travi. Krater pored ceste, koji je napravila avi-
jesmo li ovo zaslužili od njega?!” Sanitet je prošao otvorenih vrata. Iz onska bomba, bio je toliki da je u njega
Gledao sam pogubljeno u njegove oči vozila je visila ruka. Mahnem, vozač sta- sigurno mogao stati kamion. Svuda okolo
pune suza. “Heeej, neka te”, viknu Safet de. Pomogao sam bolničaru da okrene ostali su razbacani komadi građevinskog
utovarajući ranjenika u auto, “neka te, ranjenika. Unutra je bilo sigurno šest materijala i greda.
Miraleme, pusti ga!” Sjeli smo na neke daske. I Mirza je
Miralem nije obraćao pažnju na Safe- Sanitet je prošao otvorenih došao i sjeo pored nas. Gledao sam u ovaj
tove riječi. “Reci mi”, viknu sad još jače, prizor kao da sam u snu, kao da još ni-
“jesmo li ovo zaslužili od Boga, jesmo li vrata. Iz vozila je visila sam bio svjestan svega onoga što se ovdje
kao narod mi ovo zaslužili? Zar ne reko- ruka. Mahnem, vozač stade. dogodilo.
še da je svemoguć? Da imamo sudbinu? Preko puta nas sjedio je Miralem.
Opasno je zao ako nam je sve ovo svjesno Pomogao sam bolničaru da Ruke su mu bile potpuno krvave. Gle-
dao! Hajde, uredu meni, nama – možda okrene ranjenika. Unutra je dao je tupo u nas. Ništa nije govorio. Ma
samo nečim i zgriješili, nekoga povrije- koliko sam želio skrenuti svoj pogled s
dili – ali šta je s onom bebom!? Šta je s bilo sigurno šest muškaraca. njega, nisam to uspijevao. Osjećao sam
ovom curicom?” S njima i dvije stare nane u Miralemovim očima svu težinu boli i
Otrgnuo sam se od njega i prešao pre- nemoći. Ne samo osjećao, to se i vidjelo
ko ceste. Dim i prašina još su bili u zraku. zamotanih glava. u njegovim očima. n

STAV 29/7/2022 47