Page 48 - STAV broj 386

DRUŠTVO

Ratno djetinjstvo (62)

HOĆE LI NOVE GENERACIJE

MOĆI RAZUMJETI ŠTA SE

OVDJE DOGODILO

Možda će ta djeca što će se roditi, koja neće zapamtiti rat, doživljavati
ove podsjetnike jednako kao što je moja generacija doživljavala

Piše: Ammar KULO ostavštinu Drugog svjetskog rata – romantičarski, kao nešto
daleko što se nikada neće ponoviti... A ponovilo se i ponavlja se u
još brutalnijoj formi nego je to bilo prije pedesetak godina.

“Otiđi do prodavnice i kupi kilu du-
hana. Ev’ ti pare.” Iz novčanika je izvadio
dvije novčanice od po deset DM. “Cener
za duhan, cener meni... za rizik, za pre-
trpljeni strah”, rekoh u šali. “Kad bismo
mi tebi sve naplaćivali, gdje bi bio kraj...
u debelom minusu bi bio”, kratko reče
djed Nedžmija.
“I brzo se vrati! Nemoj da razmišljam
gdje si, nije ovo Kalesija”, upozori me mati.
“Pustite dijete. Nije vala ni devedeset
druga. Mogli su tad granatirati do mile volje.
Ovako je prpa i četaljima. Uzvratit ćemo.
Pa makar na svaku petu. Nego, slobodno
ti, između zgrada... Samo da te ne vide s
Beka ravni. A ako zapuca, zalezi, pa trkom
u prvo sklonište. Šta ti imam pričati, znaš
sve, bio si ovdje kada je granatirana kuća”,
podsjeti me električar Muharika na epizo-
du kada je granata direktno pogodila kuću
dok smo skidali bojler. Električar je bio Olovo
već od devet kod nas. Svratio je na kahvu.
Da zapali jednu. Da “bistri” bjelosvjetsku preko Karagina Polja do pilane jedva da to savršen prizor napuštenog naselja. Sa
politiku s djedom. Već je bilo skoro podne su bile dvije-tri kuće u kojima je neko svakim novim ljetnim danom naselje je
kada im je gotovo nestalo cigara. stanovao. Zato su došli novi stanovnici, sve više i više gutala priroda. Možda bi
Izašao sam iz kuće. Posljednji su dani glodari. Mali, srednji, veliki. Nije bilo trebalo, jednog dana kada se sve smiri,
juna. Toplina izbija iz izlokane, izrovare- deratizacije od devedeset druge. Za glo- konzervirati sve ove ruine, razvaline i
ne, neodržavane ceste (već godinama) koja darima su došle i zmije u ovom ljetnom pozvati holivudske reditelje. Mogli bi
vodi ka čaršiji. Krater do kratera. Gotovo periodu. Mahalu su ispunili i psi lutali- snimiti savršen horor ili barem postapo-
da sam po opsegu rupe mogao raspoznavati ce, ispočetka pušteni iz okupiranih sela kaliptični film.
kalibre granata koje su ocrtavale agresor- i oni bez vlasnika. Sada su imali i svoje Možda bi svako bosansko dijete ro-
ski potpis, 60 mm, ili 82 mm, ili haubica potomstvo. I, da, bili smo, barem u ljet- đeno nakon devedesete trebalo voditi u
155 mm. Po mom mišljenju, najstrašniji nom periodu, zeleniji. Izraslo je razno razrušeno, razvaljeno, granatirano, izmr-
efekat su ostavljale pancirke. Probušili bi bilje – korov, trave – kroz prozore, uru- cvareno Olovo, da vide iz prve ruke šta su
u gotovo identičnoj veličini dva-tri zida šene krovove, nekadašnje verande, opasa- to dušmani činili u ratu. Ne postoji niti
stambenih objekata, remeteći od siline lo je izvaljene vodovodne cijevi, komade jedan objekt da nije izgranatiran. Ne po-
udara statiku cijelog objekta. drvene stolarije, sve što je virilo, stršilo, stoji niti jedan stakleni prozor. Ne postoji
Vukovarska četvrt, naselje u koje sam što je bilo pomjereno iz svog ležišta de- niti jedan vitalni objekt a da nije uništen
se vratio, bila je još sablasno pusta. Odavde tonacijom... Noću, za mjesečine, bio je do neprepoznatljivosti. Osnovna škola,

48 29/7/2022 STAV