Page 49 - STAV broj 386

skladište trgovačkog preduzeća UPI, ne- “Izvol’te?” reče mi trgovac već na
dovršena sportska sala, gimnazija, pošta, ulazu. “Molim kilogram duhana”, zatra-
zgrada općine, Dom zdravlja, poligon-igra- žio sam robu po koju sam došao. “Et’ ta
lište, zgrada Doma kulture..., gdje god da plava kutija desno, u gornjem uglu, ako
pogled usmjerim, sve je pustoš, garež, trag možeš dohvatiti da ne prolazim”, reče
zla i uništavanja. trgovac. Uzeo sam kutiju “To bi bilo 14
Čine mi se besprizornim, besadr- maraka. A listići, mladiću?”, postavi mi
žajnim, poput prazne ljušture, sve one sugestivno pitanje. “Mmm... Ne znam...
historijske čitanke koje smo imali u ško- Nije mi rečeno...”, odgovorih. “A ko te
li o Drugom svjetskom ratu. Apstraktni poslao”, upita trgovac. “Djed. Nedžmija
su mi svi ti spomenici, fotografije, par- Kulo”, odgovorih. Trgovac je sad potpuno
tizanski filmovi... Tek u realnom pro- promijenio pristup, od onog ko s dozom
storu, kada se sve konzervira, kada se opreza upušta neznanca u prodavnicu do
upotpuni prizor, sudare dvije silnice, nekog ko je tvoja daljnja familija, ko zna
ona graditeljske i ova rušilačka, može se sve o tebi od momenta rođenja do danas.
steći jasna slika zla. Ili je to sve u očima “Evo, uzmi na moj račun (stavio je listi- Pošta Olovo
promatrača? Možda će ta djeca što će se će u kesu), vjerovatno je Nedžmija zabo-
roditi, koja neće zapamtiti rat, doživlja- ravio. Pozdravi kući. I gledaj da kupuješ petog razreda u školu. “Ćao. Vratio sam
vati ove podsjetnike jednako kao što je ujutru, još se granatira”, savjetovao me, se jučer. Ako Bog da, zanavijek, kako
moja generacija doživljavala ostavštinu sada već u prijateljskoj atmosferi, trgovac. kažu”, rekoh. “Ti se imaš i gdje vratiti!
Drugog svjetskog rata – romantičarski, Vjerovatno bi konverzacija bila i nastav- Naša je kuća u Gornjem Olovu izgor-
kao nešto daleko što se nikada neće po- ljena da se u prodavnici nisu pojavile nove jela. Sada smo u stanu, treća lamela od
noviti... A ponovilo se i ponavlja se u mušterije – dva mlada vojnika s rancima. rijeke. Izbjeglica u vlastitom gradu, za-
još brutalnijoj formi nego je to bilo pri- misli... Nego da svratiš na sok?”, upita
je pedesetak godina. III me Aldijana. “Tražit će me moji!”, ne-
Me-eee, meeee-eeee, meeeeee, na uglu Pozdravih se i krenuh nazad preko voljko je odbih.
Karingtonke prenuh se, prepade me malo plavog mosta. Nisam mogao izdržati, “Je l’ to duhan? Daj malo”, reče škol-
stado koza u naletu. Prvo je tlo zatutnjalo, umjesto da se vratim kući, otišao sam ska. Bio sam iznenađen. “Ti pušiš?”, upi-
potom se pojavila jedna, pa druga koza, u čaršiju, preko puta Doma kulture, da tah. “Ponekad zapalim”, kratko odgovori.
potom su izbili jarići i naposljetku ja- izvidim prostor, ondje gdje će biti škola. Već je bila otvorila kutiju i izvadila gru-
rac ili, bolje rečeno, jarčina, vrlo krupan Stajao sam na poligonu. U miru se ovdje men nasitno isjeckanog duhanskog lista.
primjerak, koji me gledao razgoračenih polagao praktični dio nastave kako bi se “Neće niko ni primijetiti!”, reče, sada već
očiju, ispitivački... Da li da se dadnem u dobila vozačka dozvola. Mimo toga igra- ravnajući preostali duhan u kutiji.
trk ili da tražim kakvo drvo, kamen, ne- li smo fudbal na male. Znao sam, za vri- “OK, sad idem. Vrijedi li poziv za su-
što čime ću se odbraniti?! jeme ljetnog raspusta, provoditi sate na tra? Do tad ću uvjeriti mamu da me pu-
“Ne boj se, miran, prssss, prsss, dođi, ovom prostoru. Ili bismo išli kod Dejana sti”, rekoh. “Naravno. Eh, fini mamin
bebo, dođi ovdje... prsss”, iza ćoška se po- P. Živio je u obližnjem stanu. I tu smo sin”, reče pomalo sarkastično Aldijana.
javio prosijed, mršav čovjek s vunenom igrali fudbala. Samo onog s džojstikom.
kapicom na glavi. Na kapi zadjenute di- Dejo je imao “Commodore”. IV
optrijske naočale s debelim staklima i “Ćao! Otkud tebe?”, pojavila se ispred Večer je. Mrak se počeo spuštati oko
smeđim okvirom. Poznadoh sijedu gla- mene mršava djevojka crne, izrazito duge 20 sati. Ljeto je. Dani su dugi. Na sijelu
vu. Bio je to naš komšija Taib. Sada vid- kovrdžave kose. Kako mi je sunce išlo rođak Mustafa D. i njegov sin Nihad. Neka
no mršaviji nego prije dvije godine kada u oči (bilo je već podne), isprva je ni- je glasna rasprava. “(...) samoupravljanje
je rat počeo. “Kako ste? Slušaju l’ koze?”, sam prepoznao. Sada sam jasno vidio. nas je sahranilo davno prije svih ratova”,
upitah. “Više ja njih nego one mene. Al’ Aldijana. Školska. Išli smo zajedno do žučno je obrazlagao djed. “Tad se radnik
šta bih bez njih”, odgovori Taib. za nešto pit’o, sad neće ništa. Znao je to
“Je li ti djed kući”, upita, kao da mi Kardelj”, prekinuo ga je Mustafa u po
je htio dati do znanja da me je poznao. Večer je. Mrak se počeo rečenice. “S tobom se ne može pričati.
“Jeste, idem mu kupiti duhan... pa na- Da je to valjalo, uveli bi ga u Austriji,
vratite”, rekoh. “Bacio sam duhan dav- spuštati oko 20 sati. Ljeto je. uveli bi ga Englezi, gdje smo sada mi, a
no, a valja i koze čuvati”, reče. Mahnuo Dani su dugi. Na sijelu rođak gdje oni? I da nije bilo rata! Na začelju.
mi je rukom u znak pozdrava. Išao sam Ne može se svako za sve pitati. To je la-
ka čaršiji, a Taib u suprotnom smjeru, ka Mustafa D. i njegov sin Nihad. žan izbor. Lažna sloboda. Nema slobode
Gornjoj koloni. Uskoro smo bili daleko, Neka je glasna rasprava. bez odgovornosti. Kad nešto krivo krene,
jedva da sam ga mogao vidjeti. ko je kriv? Radnički zbor, a odlučivalo
“(...) samoupravljanje nas je se negdje drugo... To je bila samo fasada,
II sahranilo davno prije svih privid...”, govorio je djed.
Ratna prodavnica nema izloga. Nema Iz susjedne prostorije ušla je mama s
ni mnogo inventara. Tek nekoliko rafa s ratova”, žučno je obrazlagao kahvom. “Hajd’ sad, manite se jalove ra-
robom i namrgođeno lice prodavca. djed. “Tad se radnik za nešto sprave, tu smo gdje smo. Nego, konkretno,
U trgovini nije bilo nikoga od mušte- hoćemo l’ pustiti ovaj dvojac (pokazujući
rija. Uputih se ka onome što je bila neka pit’o, sad neće ništa. Znao je prema Nihadu i mene) u Vareš. Ima ne-
vrsta skraćenog improviziranog pulta, to Kardelj”, prekinuo ga je kakav korzo sutra veče, oni bi ko pitali
malo šira daska koja je odvajala stolicu i a ne smiju”, smijala se mati obrazlažući
ladicu-sef, gdje je držan novac. Mustafa u po rečenice. naš zahtjev. n

STAV 29/7/2022 49