Page 51 - STAV 68 23.06.2016
P. 51
dječak i u njoj ostao cijeli život. Od oca je
dobro naučio zanat i nije se mnogo opi-
rao životu koji mu je bio predodređen.
Kovački je posao, kaže, nešto što se nasli-
jeđem dobije u porodici Halilović. Otac
Ahmet, djed Ale i pradjed Okan bili su
kovači. Je li Okan bio prvi ili je i on po-
sao dobio u naslijeđe, Dursum ne može
sa sigurnošću tvrditi.
Očeva radnja bila je na istom mjestu
na kojem je i njegova, tu, u centru Otoke,
nadomak mosta, uz samu obalu Une. Od
djetinjstva pamti da se u porodici od ova-
kvog posla živjelo vrlo skromno. “Nema
tu bogatstva. To je uslužna djelatnost. Ra-
dilo se uvijek sa seljacima, kojima je bilo
najteže doći do para. Svega su imali više
nego para. Zbog toga su najčešće naše us-
luge plaćali u naturi”, prisjeća se Dursum.
Dnevne poslove koje je obavljao, isti-
če, diktiralo je najviše vrijeme. U svom
fizički veoma teškom i napornom poslu
pravio je sjekire, motike, plugove, mli-
nove, konjska kola... “Nekada su konji
bili jako prisutni u mnogim krajiškim
domaćinstvima. Teško bi mogao reći ko-
liko sam konjskih kola napravio. Danas
skoro da više i nema konja, tako da sada
najčešće pravim kola koja ljudima služe
kao ukras”, govori Dursum, pokazujući
izrađene dijelove za takva koja trenutno
pravi. Čim ih završi, šalje ih u Zadar, oda-
kle je njihov naručilac.
U posljednjem ratu Dursumova rad-
nju bila je uništena, a on se s porodicom
našao u izbjeglištvu. “Kao izbjeglica sam
živio na Konjodoru kod Bužima, u kući
dr. Fuada Pajalića. I tad sam se bavio
ovim poslom. Imao sam posebnu radnju
pri vojsci u Jezerskom, u kojoj sam im
pravio i popravljao alat za kopanje rovo-
va”, objašnjava.
Poslijeratno vrijeme, kaže, nije naklo-
njeno poslovima poput njegovog. “Veliki
su troškovi koje moramo davati ako regi-
striramo svoju djelatnost. Da bih oprao
svoje garavo lice nakon kovanja, ja mo-
ram platiti po istoj cijeni vodu kao i onaj
u velikoj fabrici”, napominje Dursum,
konstatirajući da se vlast, nažalost, malo
stara da zaštiti ovakve poslove.
Iako njegovu porodičnu tradiciju neće
naslijediti nijedan od njegove četverice
sinova, nije zbog toga pretjerano nesre-
tan. Sebe smatra dovoljno bogatim čo-
vjekom. Posebno je ponosan na činjenicu
da je putem svog zanimanja uspio podići
Ponukan primjerima drugih sredina koje DUGA PORODIČNA TRADICIJA i pružiti svojim sinovima bolje uvjete za
su već devedesetih u svoje čaršije vratile Kovača u Krajini nema mnogo, kolara život. Izrazito ponosan na uspjehe svo-
tradiciju ramazanskih topova, jedan stari još manje. Jedan od najpoznatijih među je djece, u radnji među raznim alatima
krajiški kovač odlučio je napraviti nove njima jeste Dursum Halilović, rođen 1954. Dursum čuva i veliki broj primjeraka
topove i vratiti zaboravljenu tradiciju u godine u Bosanskoj Otoci, u kojoj je pro- dnevnih novina. Na stranicama novina
krajiške gradove. Nekoliko njih već ove veo cijeli radni vijek. Kovačkim i kolar- pokazuje svoje sinove. Dvojica su doktori
godine puca u vrijeme iftara, a svi su nje- skim zanimanjem počeo se baviti kada je nauka. Ajdin je, kaže, svojevremeno bio
govih majstorskih ruku djelo. u kovačku radnju oca Ahmeta ušao kao najbolji matematičar i, kao takav, dobio
STAV 23/6/2016 51
