Page 53 - STAV 68 23.06.2016

BOŠNJAK U NEW YORKU

Jedna sasvim obična ratna priča

UMJETNOST JE BILO

PRONAĆI ONO OD ČEGA ĆE

SE STVARATI UMJETNOSTI

Inspiracije je bilo napretek. Klasični je materijal nestao. Imali
smo samo ono što smo mogli zagrabiti s površine golog asfalta.
Sakupljao sam eksplodirane granate i sastavljao ih u cvjetove.
Pronalazio sam gelerima probušene oluke i farbao ih u crveno.
Piše: Izgledali su poput poderanih arterija. Prosipao sam boje po svemu
Nebojša što sam mogao naći, više od bijesa, a manje iz umjetničkih pobuda.
ŠERIĆ ŠOBA
Sve se oko mene rušilo, pa su se rušila i moja dotadašnja uvjerenja

jedio sam sam u klasi treće godine crveno. Izgledali su poput poderanih ar- tanjirima. Kontao sam kako da ih pokupim.
kiparstva na Akademiji likovnih um- terija. Prosipao sam boje kao Jackson Po- Neprijatno mi je bilo reći da ću još malo
jetnosti. Nije bilo nikoga na cijelom llock po svemu što sam mogao naći, više ostati, da “imam tu nekog posla”, “da se s
Sspratu. Prazninu i tišinu poremetio od bijesa, a manje iz umjetničkih pobuda. nekim tamo trebam pozdraviti”. Izlazili
bi poneki pucanj, a vjetar bi nategao foliju Sve se oko mene rušilo, pa su se rušila i smo, a ja sam se u sebi lomio. “A u p.m.!”,
zalijepljenu preko polupanih prozora. Zgra- moja dotadašnja uvjerenja. pomislih, “idem nazad.”
da Akademije bila je nekoliko puta pogo- Prije rata sam se gnušao svega što je bilo “Zaboravio sam cigarete”, učini mi se
đena granatama, rupa na kupoli izgledala “moderno” ili “savremeno”. Bio sam mr- kao dobar izgovor, i krenuh prema stolu.
je sablasno, voda je curila na sve strane. tvi klasičar s povremenim izletima u nešto Ali, konobar se stvorio u sekundi i samo
Raja je, ipak, dolazila tih dana. Trebalo je što nisam mogao objasniti ni sebi ni drugi- što nije bio pomeo tanjire kad sam ga zau-
pretrčati preko mosta pod snajperskom va- ma. Stihijski rad uvijek je bio terapeutske stavio. U tri skoka našao sam se pred njim.
trom, riskirati život da bi se nešto slikalo prirode. A nisam ni imao neke potrebe da Rukama sam zagrabio sva tri odreska i
i crtalo. Pokušavalo se na momente vratiti se guram i trpam, nisam bio ambiciozan, ugurao ih u džepove. Proćelavi konobar u
u kakvu-takvu normalu i ignorirati pakao budućnost me nije mnogo zanimala. Pone- bordo sakou i s otegnutom leptir-mašnom
koji je postajao gori. kad bih započeo posao, neku sito štampu u ustuknuo je. Pogledao me s prezirom kao
Znalo se zasjesti u portirnici kod Zuke. zagušljivom podrumu, ali sve bi to propalo džukca koji je navalio na salamu ispalu iz
Slušao se radio, prepričavale anegdote i jer ništa nisam htio ozbiljno raditi. Zezan- sendviča u blato.
vicevi. Adnan Begić živio je u jednoj od cija je bila iznad svega. I kao i svaki drugi Dok sam sustizao novinare, mast i sos ci-
podrumskih klasa grafike, u totalnom noj, gurao sam glavu u pijesak. jedili su se iz jakne i kapali po pantalonama.
mraku. Izgledao je kao avet, iznuren od Strani novinari, fotografi, filmadžije Izašli smo. Oni su sjeli u auto, a ja sam
gladi i loših vijesti. Svratio bih do njega dolazili su sve češće u Sarajevo. Pored sva- pješke pošao nazad na Akademiju. Žureći
često, kalemili smo cigaru na cigaru i li- kodnevne krvave realnosti, zanimale su ih da me šta ne pogodi, žvakao sam meso kao
stali Flash Art, koji je donio neki strani i priče kreativaca koji su stvarali pod op- da će mi ga neko ukrasti, kao hijena u bije-
novinar. Dolazak časopisa bio je vrijedan sadom. Interesirala ih je naša umjetnost i gu od drugih hijena s nogom od zebre u če-
paljenja svijeće. Bili smo gladni informa- patnja koju smo im naplaćivali u cigareta- ljustima. Ali, avaj, moj stomak nije mogao
cija iz vanjskog svijeta, upijali smo sve ma i benzinu, a neki sretnici među nama podnijeti toliku količinu masne i teške hra-
poput spužve. Imena umjetnika za koje znali su hajrovati ručak ili večeru na mje- ne pa je sve završilo u travi obližnjeg parka.
nikad nismo čuli, a koja su se ponavljala stima u kojima inače nismo imali pristupa. Opet gladan, odvalih poleđinu nekog
od članka do članka, davala su nam neku Jednom su me prilikom novinari str- odbačenog ormara. Odnio sam je na Aka-
ideju ko bi to mogao biti “in”. Sve je bru- pali u auto i odveli u “Holiday Inn” da se demiju i izrezao na četiri dijela. Otvorio
jalo o nekom Damienu Hirstu, Georgeu nešto prezalogaji. Naručili su mi odrezak. sam kante polikolora koje sam našao u ne-
Bazelitzu, Fischli-Weissu, Jeffu Coonsu, Meso nisam vidio od početka rata. Mislio kim ruševinama i počeo slikati. Nije bilo
Barbari Kruger. Ilustracije radova nisu sam da sanjam, da će me neko na kraju, važno šta. Četka i boje same su išle svojim
govorile mnogo, ali bilo je bolje od ničega. ipak, izbaciti. Dok su njih troje pričali ko putem. Nisam imao nikakve kontrole nad
Inspiracije je bilo napretek, radili smo je taj dan šta “upecao” za svoju medijsku njima. Totalno uronjen u rad, nisam pri-
obojica što smo više mogli. Klasični je kuću, ja sam odrezak pred sobom doslov- mijetio da je napolju počelo granatiranje,
materijal nestao. Imali smo samo ono što no progutao i oblizao tanjur. A onda sam da pada mrak, da mi se stomak zalijepio za
smo mogli zagrabiti s površine golog asfal- zurio u njihove tanjire koje ovi jedva da su leđa. Bio sam sretan čineći ono što volim,
ta. Sakupljao sam eksplodirane granate i bili dotakli. Kad su završili s pričom, usli- ma koliko to kratko trajalo. Svaki minut
sastavljao ih u cvjetove. Pronalazio sam jedio je razlaz. Ustali smo od stola. Njihovi proveden u slikanju bio je minut ukraden
gelerima probušene oluke i farbao ih u hladni odresci, skoro netaknuti, ležali su u od rata. n

STAV 23/6/2016 53