Page 74 - STAV broj 436 - 02

STAJALIŠTA

APOKRIFNI FRAZARIJ
Smiješi mi se u sjećanju

KORAČATI PRIPOVIJEDANJEM,

KORAČATI S PRIPOVIJEDANJEM

SA ĆAMILOM SIJARIĆEM

Ćamil Sijarić je doista bio rijedak pisac. Pisac koji je živio svoje pismo. I
Piše: jedan od likova bio u pričama koje je pripovijedao. Svejednako mi neki
Irfan HOROZOVIĆ od prizora iz tih priča bljeskaju u glavi.

ako iz trenutaka prepoznati i uobli- Kad shvati da nije pogriješio, čovjek žurno – To je ostalo od pušača – rekoh. – Si-
čiti čitavu priču? Kako iz kratkih ulazi kao da je pozvan i istrese svoju vreću gurno su turske...
susreta s pripovjedačem naslutiti i na ćilim. Na ćilim pokuljaju kosti, fragmen- – Austrougarske – reče Ćamil – Turci
Koblikovati ono što se čini njegova os- ti grnčarije i ko zna šta još. “Nosi to!”, kaže nisu pušili.
novna pripovijest – njegova pripovijest, pripo- mu Ćamil užasnut. Čovjek odlazi sa svojom – A šta je s onim puši ko Turčin?
vijest kojom kazuje sebe, pripovijest o sebi? vrećom u noć, razočaran i bijesan, kao da je – Leži. Ne radi.
To se vidi po nekim fragmentima njego- donio rimski prsten čija je ljepota i vrijednost Doveo sam ga pred kuiju Behram-efen-
va putopisa, a osobito u pjesničkom ruko- ostala neshvaćena. dije. Pokraj njegove džamije u Novoseliji.
pisu, gdje, ponekad, iz jednog ili dva stiha Nekad davno, u Domu kulture, u Banjoj Mislio sam da će mu to biti lijepo iznenađe-
odbljeskuju nagovještaji dubokih priča ili Luci, pozvao sam Ćamila Sijarića na razgovor nje. Međutim, Ćamil je znao. Iznenadio sam
monumentalnih nerealiziranih konstrukcija. s čitaocima. I slušaocima. Ljudima koji su se. Nisam se dosjetio u tom trenutku da je
Kao što je moguće vidjeti neko lice ili ga naprosto željeli čuti. Jer, Ćamil jeste bio živio u Banjoj Luci i da mu takva stvar nije
zdanje u krhotini stakla. I prepoznati, ne izo- dvostruki pripovjedač. Govorio je kao da je mogla promaknuti.
bličeno, nego viđeno na način za koji nismo pisao, a pisao, naravno, kao da pripovijeda Spustili smo se pod zemlju, u Behramo-
ni slutili da postoji. Temeljit pripovjedač, a – svome čitaču, svome slušaču. vu kuiju. Jedina njena veza sa svijetom bio
često jednako uvjerljiv i subliman u fragmen- Povod je bio Francuski pamuk. A razgovor je visoki prozor kroz koji su zavirivali dolje
tu. Što sam ga više upoznavao, sve sam više je uključivao i sve njegove prethodne knjige. nišani iz harema.
toga postajao svjestan. Takav mi se danas, Kao i one koje će tek biti napisane i objav- – Kuija... – rekoh – pitam se šta ta riječ
posve jasno, smiješi Ćamil Sijarić u sjećanju. ljene. Prišao nam je, poslije večeri, u mnoš- doista znači?
Još i prije nego što sam ga upoznao, čuo tvu ljudi i jedan obradovan čovjek. Želio je – Isposnica – reče on kao da se to samo
sam nekoliko anegdota o njemu.Bile su zgod- nešto reći Ćamilu. Više je želio reći negoli po sebi razumije.
ne. Kao anegdote. čuti. Činilo se da je ozaren pripovijedanjem I tako smo se zamislili, za trenutak, svako
Kad sam ga upoznao, kasnije, i kad sam, koje je čuo te večeri. za sebe, u Behramovoj isposnici, sjećajući se
s njim, doživio nekoliko, možda, budućih an- – Sjećam se ja, Ćamile, kad si ti živio ov- njegovih stihova možda u tom trenutku. Ni-
egdota, a priča za pamćenje svakako, shva- dje. Sjećam se, gledao sam tvoju predstavu kad zapravo nisam došao na to mjesto a da ih
tio sam da su one anegdote koje sam znao o novom vremenu koja je bila postavljena... nisam u sebi ponavljao. Kad je pripovijedao,
prije nego što sam ga upoznao ispričane bez I ispričao je, dok su mu riječi preskaka- tonuo je u svoju priču, kao u neko mjesto,
konteksta. le jedna drugu, nekoliko prizora iz te davne, kao u minijaturni grad, u čijim se ulicama i
Ćamil Sijarić je doista bio rijedak pisac. zaboravljene predstave. Ćamil ga je gledao trgovima gubio, probijao između prolazni-
Pisac koji je živio svoje pismo. I jedan od nekako iskosa, kao da ga se ne može sjetiti. Ali ka i zapažao ono što mu se činilo vrijedno
likova bio u pričama koje je pripovijedao. pokušava ga dozvati u pamćenje. I smiješio se. zapamćenja. Od pripovijedanja do pripovi-
Svejednako mi neki od prizora iz tih Smiješio se sve do trenutka dok nije shvatio jedanja, postajao je i sam lik u tim pričama
priča bljeskaju u glavi. Kad god se sjetim šta mu čovjek govori. Tad se namrgodio. i njegov pokret ruke, njegov izraz lica mije-
Ćamila. Bilo da sam bio s njim (kao onomad – Nisi gledao. njao se u odnosu na samu priču.
u Jasenovcu, kad je ispruženim kažiprstom – Vidio sam svojim očima, Ćamile! Jedanput je Ćamil pričao o nekom dav-
pokazivao mjesto gdje je, ulazeći u opustje- – Nisi vidio. nom događaju. Možda iz pustinje, možda iz
li i razrušeni logor vidio veliku lokvu krvi i Ili nije bio njegov tekst u pitanju ili se nekih od basnoslovnih gradova Istoka. Bilo
na njoj siperčić...) ili sam slušao priču. Zašto odriče te predstave, pomislio sam. je to u hotelu ¨“Bosna“, na balkonu. Dimila
mi baš ti prizori padaju na pamet, ne znam. Čovjek se povukao, pokunjen, razočaran. se u ispruženoj njegovoj ruci cigareta Zodijak.
Možda zato što se oblikuju u neku čudnu, Pitao sam ga o tome, nešto kasnije, te večeri, Glas mu je utihnuo i činilo se da je usnuo.
još nedovršenu priču. ali on je samo odmahnuo rukom. Tako da je Ali nije prestao govoriti.
Jedna od najimpresivnijih koju mi je jasan odgovor na to pitanje ostao u neispri- Nije prestao govoriti...
Ćamil ispričao: mrkla noć, pljusak, neko čanoj priči. Prošle su godine, priče i listine Razmišljao sam ponovo u tom trenut-
lupa na vrata. Početak kao u gotskom roma- na kojima je zapisano naše koračanje. A ko- ku o Behramovom pjesničkom zapisu, tako
nu. On se budi, ustaje i otvara. Pred vratima račali smo na mnogim mjestima. Jednom, na sudbinski sažetom (Andrić ga je prepisao
stoji smočen čovjek s vrećom. “Jesi li ti Ćamil Kastelu, stajali smo ispred iskopanih osta- kao upozorenje na početak svoje bilježnice)
Sijarić?”, pita. Ćamil potvrđuje u nedoumici. taka zidina. Neko je skupio na tom mjestu koji govori o pisanju, knjigama i njihovom
“Onaj Ćamil što traži stare i starinske stvari?” nekolicinu glinenih lula. nestanku. n

74 14/7/2023 STAV