Page 79 - STAV broj 235

Braco Šintor (Mirsad Zulić) ostavi Dini i pustio ga da iskaže bogatstvo i raskoš Scena u kojoj umire otac
na privremeno “čuvanje” na njegovom vlastitog talenta. kuće metafora je umiranja
tavanu. Ne shvatajući da je riječ o pro- Ipak, dok istovremeno kroti sarajevski
stitutki, Dino se zaljubljuje... duh i isporučuje ga u vječnim filmskim komunizma s obzirom
Već ovako iznesena fabula najavljuje replikama, “fazonima”, humoru, vedrom na to da je život u svojoj
i predstavlja najvažnije tematske tokove i tragičnom uporedo, te prikazuje sadaš-
filma, ali i cjelokupne Kusturicine kari- njost svojih likova, Sidran suptilno slu- porodici Maho uređivao
jere, a to su: odrastanje ispunjeno mo- ti i njihovu budućnost. To je najjasnije prema zakonima države.
tivima seksa, muzike, filmova u kinu, vidljivo u sceni na tavanu u kojoj Dolly Istovremeno s “odlaskom”
zatim raspad tradicionalne porodice te Bell Dini gleda u dlan i kaže mu: “Dugo
odnos između sazrijevanja mladih i umi- ćeš živjeti, jednom ćeš se dobro zaljubi- jedne generacije dolazi
ranja političkog sistema države u kojoj ti. Umrijet ćeš prirodnom smrću. Imat druga, koja sa smiješkom
žive, gdje po pravilu zapinju u procjepu ćeš puno para. Neko će ti u familiji ubr- vreba novi bicikl što ga čeka
između modernog doba kojem streme i zo umrijeti.” “Daj, nemoj zezati”, odgo-
teretne historijske ostavštine. Naravno, vara joj Dino. Uskoro se ispostavi da je ispred vrata
u svemu ovome autori najveću pažnju Maho taj neko iz Dinine familije koji će
posvećuju izgradnji autentičnog prikaza umrijeti, a kako se Dino već “dobro zalju-
života u Sarajevu tog vremena, što ostva- bio”, postaje jasno da je proročanstvo na nagovještava njegovu propast, jer on nije
ruju uz pomoć dijaloških scena, prije sve- tavanu, izgovoreno pod svijećom, istinito. ustanovljen iznutra, od pojedinca. “Treba
ga, u kojima se otkrivaju šaroliki likovi Također, Kusturica i Sidran sve vri- svako u sebi da napravi komunizam, pa
sarajevske svakodnevice, koje oživljavaju jeme porodicu Zolj zadržavaju u stanju ćemo lako napolje”, tvrdi on.
smještajući ih u mahale, avlije, na tavane čekanja konačnog iseljenja iz sadašnjeg Scena u kojoj umire otac kuće meta-
i upotpunjujući ih zvukovima ezana, saza, oronulog stana u veći i bolji, koji se na- fora je umiranja komunizma s obzirom
prepoznatljivim pjesmama te detaljima lazi na drugom dijelu grada, što jeste i na to da je život u svojoj porodici Maho
kao što su lavori koji skupljaju kišu, po- prikaz života u tadašnjoj državi u kojoj uređivao prema zakonima države. Istovre-
rodična sofra, golubarnik, ali i igranke, se nešto vječno čekalo, dok su životi ne- meno s “odlaskom” jedne generacije do-
svirke, filmske projekcije... stajali u nepovratu sarajevske ljetne kiše. lazi druga, koja sa smiješkom vreba novi
S jedne strane, sve ovo prikazuje Sa- Krajnje suptilno sugestivno, režiser to- bicikl što ga čeka ispred vrata. Naravno,
rajevo kao grad nepoznate budućnosti, u kom cijelog filma povremeno ubacuje i Dinina priča iz novina o ljudima titanima
kojem se tada oskudno živjelo, a s dru- kadar sa slikom drugog kraja grada, gdje koji bi “stajali ispred nas onoliko koliko
ge ga karakterizira kao prostor u kojem su izrasle velike bijele zgrade i u kojem se smo mi odmakli od majmuna” i nekom
se lome historija i savremenost, religija i iz perspektive porodice Zolj nazire trepe- novom životnom dobu koji bi trajao od
politika, zaostalost i prosperitet, odnosno ruće plavo svjetlo, simbol boljeg života. hiljadu do pet hiljada godina jeste ironič-
kao grad koji najbolje opisuje kiša koja Dino, kao predstavnik nove gene- na bajka o kojoj čitamo sa suzama, ali u
usred sunčanog dana prekida porodični racije Jugoslavena, kaže ocu Mahmutu, koju želimo povjerovati.
ručak, a koju Maho koristi kao bi Sarajevo vjernom poštovaocu komunizma i Karla Scena s krupnim planom Dininog lica
metaforički definirao riječima: “Hoće li u Marxa: “Ja mislim, tata, da u komunizmu koja se osvrće unazad dok se u završnoj
ovom gradu ikada zasjati sunce kako tre- neće biti nikakvih dilema. Vlast nad sa- sceni vozi na kamionu jeste posveta filmu
ba”, što svakako nosi i ironični prizvuk s mim sobom – komunizam i gotovo”, na Stalker (1979) Andreja Tarkovskog, u kojem
obzirom na to da je on zakleti komunista. što mu on odgovara: “Komunizam, to je njegov glavni protagonista također odlazi u
nauka. Radi se o uslovima za oslobođenje nepoznato i, ne zadržavajući pogled prema
ČEKAJUĆI BOLJE DANE proletarijata. Nema tu pojedinačnih slu- naprijed, nada se najboljem. Jer, “svakoga
Ako je Kusturicin najveći doprinos čajeva.” “To i ja kažem”, zaključuje Dino. dana, u svakom pogledu, sve više napre-
što se snimajući ovaj film pretvorio u “E, ne kažeš, ti samo misliš na one svoje dujemo. Svakoga dana, u svakom pogle-
nevidljivog režisera, odnosno onoga čiji hipnozizerske pizdarije. Crni papir i bi- du, sve više napredujemo. Svakoga dana,
se genije skriva u jednostavnosti, što je jela tačka pa bulji”, nastavlja Maho. Po- u svakom pogledu, sve više napredujemo.
možda tačniji izraz od “suzdržanosti”, redeći komunizam s hipnozom kao me- Svakoga dana, u svakom pogledu, sve više
koju Polimac navodi, Sidran je scena- todom manipulacije sugestijom i stanjem napredujemo. Svakoga dana, u svakom po-
rističkom geniju u sebi oslobodio krila povišene sugestibilnosti, Dino, zapravo, gledu, sve više napredujemo...” n

STAV 5/9/2019 79