Page 49 - STAV broj 385

niti bez krova nad glavom! Pa ni i u ono
teško vrijeme, kada je imati bijelo brašno
u kući bilo luksuz! Oni su ensarije našeg
vremena! Divni i plemeniti ljudi! Neka
ostane zapisano!
Ipak, pune su dvije godine otkako smo
izbjegli iz Olova. Put je vodio od dvomje-
sečnog boravka u Milankovićima, čitavu
jesen i jedan dio zime prve ratne godine
proveli smo u Kladnju, da bismo potom
došli u Kalesiju, selo na jedanaest kilome-
tara od Olova, nizvodno uz Krivaju.
Zaželio sam se kuće, ulica u kojima sam
odrastao. Vraćam se sad u moje Olovo! Rat
još traje! Ne zna se koliko dugo. No, ne-
kako je drugačije, barem za nas na ovom
prostoru slobodne teritorije koja ima vezu
s vanjskim svijetom. Čini mi se, sa svakim
danom smo sve jači, a neprijatelj sve slabiji.
Može se to i golim okom vidjeti. Uzanom
cestom kroz Kalesiju svakodnevno prolaze
vozila prevozeći medicinsku opreme, MTS,
vojsku... Više niko ne dovodi u pitanje da
ćemo opstati, odbraniti se na ovom područ-
ju. Sve se više govori o oslobodilačkim ak-
cijama, povratku okupiranih područja...
Vratio sam se kod svojih drugova – “sed-
maka”. Legao na deku. Pokrio glavu. Odjed-
nom, na čas, pomislivši na poligon, stadion,
mahalu u kojoj sam odrastao, osjetio sam ra-
dost koja se polahko širila od prsa preplav-
Sena. “Priđi. Ne boj se, danas ne ispitujemo vrhove Konjuha, poviše Bukovog Dola, ljujući svaki dio moga tijela. Naumpade mi
(smijeh). Hoćeš sok ili nešto ljuto?”, obra- da bi za desetak sati ili više nabrao, kao pjesma Alekse Šantića Ostajte ovdje. Onaj
ti mi nastavnik fizike Avdo, koji je upravo početnik, tek dvije kile borovnica, bobicu stih o suncu... Sasvim sam siguran, najdraže
došao s ceste noseći torbu-hladnjak. Potom po bobicu.... Kako objasniti muku dok se je ono iznad kućnog praga... Sutra ću u ovo
nastavi: “Šalim se. Sjedi. Čujemo da ideš... probijaš kroz smetove snijega do poljskog vrijeme biti u kući. U svojoj kući. Inšallah.
Napuštaš nas... Vraćate se u Olovu? Je li to toaleta u ledenoj januarskoj noći jer ti je U tri sata poslije ponoći ulazili smo u
konačna odluka?”, upitaše nastavnici. Sle- nužda... Koji sociolog može kvantificira- Olovo. Bio sam u kabini s rođakom Nusre-
gnuh ramenima. “I dalje je opasno. Granatira ti, izmjeriti kakvoću ljudskosti čovjeka s tom i mamom. Stvari su prevožene otraga.
se, a nisu ni četnici daleko od grada! Mož- ovih prostora Krive rijeke koji je primio Valjalo je sve istovariti prije svitanja. Još
da da tvoja mama još jednom razmisli...”, sve one koji su izbjegli i zadržali se tu, od nije bilo sigurno, još smo bili jasno vidlji-
uvjeravali su me. “Jednom ćemo morati malobrojnih izbjeglica iz Višegrada, Foče vi s agresorskih položaja.
svojoj kući!”, odgovorih. “Upravu je dije- i drugih krajeva Istočne Bosne, preko go- Dočekali su nas djed i njegov prijatelj
te”, reče nastavnica Sena, i sama izbjeglica. tovo kompletnog bošnjačkog stanovništva Muhamed. Istovarili smo stvari. Vratio sam
“Nek’ vam je sretno. Pozdravi mamu”, reče. iz ilijaške i sokolačke općine, do nas koji se kući, u podrumske prostorije. Bilo je
Razredna Hanka me zagrlila. Osjetio smo došli iz Olova i sela olovske općine struje. Vode još nije bilo. Morali smo i da-
sam se tjeskobno. Na trenutak sam pože- palih pod neprijateljsku okupaciju?! Sve lje nositi kanistere. I dalje sam morao izbje-
lio ostati. Udomaćio sam se. I ove šume, su primili u svoje kuće, dijeleći ono što su gavati pojedine ulice. Svejedno! Vratio sam
proplanci, Krivaja, ljudi koje sam upoznao, imali. Niko nije ostao ni gladan, ni žedan, se kući! Svojoj kući! Nestvarno! U Olovo.
sve sam osjećao svojim. Moj bi život bio U moje Olovo, moju mahalu, moje sve!!!
kudikamo siromašniji da nije bilo ovog Izgledalo je drugačije. Ceste su bile
iskustva, života na selu. U udžbenicima, Prepoznao sam Bazu. izrovane od kratera granata. Mahala ili ono
u čitankama se o selu govori na romanti- što je ostalo od nje – ruševina do ruševine.
ziran način. S druge strane, na ulici sva- Već ga je Krivaja, brza Nigdje stakla na prozoru. Ipak, činilo mi
ko onaj koji dođe iz manje u veću sredinu planinska rječica s bezbroj se za nijansu bolje u odnosu na naš proš-
bude stigmatiziran na neki način. Prave li boravak, mjesec prije. Vraćao se narod.
se vještačke podjele... Selo i život na selu virova, vukla prema dnu... Škola će proraditi. Čim se institucije vra-
mnogo je više, mnogo je slojevitiji, ne I sam sam bio u rijeci, ćaju, neko je procijenio da je stanje bolje.
može se nacrtati, napisati u nekoliko re- Izašao sam ispred. I dalje su zlokobno
daka. Mora se živjeti! Kako preslikati bu- možda dva-tri metra stajala Beka ravan i brda, agresorski položaji,
đenje uz pjev ptičica, a ne uz brundanje odakle su vidjele naše kuće. Kompletno Olo-
“Centrotransovog” autobusa i zveket pot- daleko. Bacio sam se va kao na dlanu. Razdanjivalo se. Udahnuo
petica žena što žure u hale “ŠIK-a”... Kako prema njemu, mada nisam sam svjež jutarnji zrak i vratio se nazad u
objasniti puninu dana kada ustaješ u ranu podrum. Još nisam bio siguran je li ovo san.
zoru prije svitanja, pakuješ se i odlaziš na bio bogzna kakav plivač. Vratio sam se kući... n

STAV 22/7/2022 49