Page 44 - STAV broj 268-269

RAMAZAN

kazne za nepostače i nagrade za one koji se pridržavaju rama- govorenje označava stupanj vjesnikâ, iskrenih i bliskih. Ne treba
zanskih zabrana. Rekao je Poslanik da su jedna dženetska vrata se zadržavati na detaljnom verbalnom opisu već treba obratiti
namijenjena postačima: “U Džennetu imaju vrata koja se zovu pažnju na postizanje ovog stepena. Ovaj post znači dostići vr-
Rejjan. Na njih, osim postača, niko drugi neće ući.” hunac, željeti samo Allaha Jedinoga, ostaviti sve osim Njega.”
Odricanjem od tjelesnih užitaka tokom ramazana može se U jednoj se predaji spominje da je takvih oduvijek bilo, a
ispoštovati pravni aspekt posta. Ipak, brojni hadisi Muham- kao primjer se navodi znameniti evlija Hasan el-Basri. Ovaj
meda, a. s., ukazuju na to da suština posta nije u gladovanju: velikan iz generacije tabiina, onih koji su sretali ashabe Alla-
“Ima postača koji od posta imaju samo gladovanje.” Iz ovog hovog Poslanika, smatrao je da je njegov post pokvaren i onda
hadisa jasno je da je post nesvodiv na fiziološke čovjekove po- ako bi tokom dana samo na trenutak zaboravio na Allaha.
trebe, nego se odnosi i na ponašanje tokom mjeseca ramazana.
To znači postiti od ružnih misli, ogovaranja, strasnih pogleda, OJANDŽI ZADE
ružnih misli. Ebu Hamid Muhammed el-Gazali u djelu Oživ- Neki historičari tvrde da su bosanski bogumili postili slič-
ljavanje vjerskih znanosti objašnjava razliku između različitih no muslimanima, s tim da je bogumilski post trajao 40 dana.
vrsta posta: Možda je i to bio jedan od razloga prirodnog prihvatanja isla-
“Postoje tri stupnja posta: post pȗka (umūm), post poseb- ma na našim prostorima. S vremenom se u Bosni izradila spe-
nih (husūs) i post odličnika (husūsulhusūs). Post pȗka sastoji cifična tradicija ramazanskih obreda i običaja. Hifzija Suljkić
se u čuvanju stomaka i spolnog organa od zahtjeva strasti, kao navodi da se od davnina njegovala tradicija pucanja na top,
što smo to potanko objasnili. Post posebnih sastoji se od suz- udaranja o bubnjeve ili učenja salavata kako bi se postači pro-
državanja sluha, vida, jezika, ruke, noge i ostalih organâ od budili na sehur.
grijehâ. Post odličnika jeste post srca od ljubljenja dunjaluka U Sarajevu ima jedan mesdžid koji je u imenu sačuvao us-
(ovoga svijeta) i dunjalučkih misli; to je sputavanje srca od pomenu na one koji su budili druge na sehur. Mesdžid se zove
svega, osim Allaha Uzvišenoga. U ovome smislu, čovjek će se “Ojandži zade hadži Ibrahimov mesdžid” ili “Ojandži zade”,
omrsiti s mišlju, izuzev ako misli na Allaha Silnoga. Velikani što znači “sin budilnika”. U staro vrijeme, kada nije bilo sa-
koji zavladaše svojim srcima kažu: ‘Ko razmišlja po danu, za tova i mobilnih aplikacija za buđenje, u svakom selu u Bosni
vrijeme posta, o tome šta će iftariti, piše mu se grijeh. Razlog bio je određen čovjek koji je budio narod na sehur, da se ne bi
ovoga jeste što je takav postupak znak maloga pouzdanja u Bo- prespavalo, te je za to bio plaćen. Ljudi koji su budili na se-
žije dobročinstvo, slaboga uvjerenja u obećanu opskrbu.’ Ovo hur zvali su se munadije. U nekom je bosanskom selu izvje-
sni munadija bio određen da zorom uči salavate i budi narod.
Kažu da je imao tako prodoran glas da je budio ljude u tri su-
sjedna sela. Jednog jutra iz goleme kuće u dnu sela iziđe jedan
bogataš i upita munadiju: “A, je li, reci mi koliko te plaćaju
da se dereš sabahom?” “Pedeset dirhema”, odgovori ovaj, na
šta mu bogataš reče: “Ja ću ti dati sto samo nemoj više da me
budiš ovako rano.”

BOŠNJACIMA PAMET KASNO DOLAZI
Ne zna se kada je nastao običaj da top puca uz ramazan,
da bubnjari i svirači bude na ručak. Suljkić tvrdi da je nastao
tokom 17. stoljeća u Bosni i Hercegovini, kao jedan od rijet-
kih običaja koji nije preuzet od Osmanlija. On navodi da su
Osmanlije imale svoje narodne pjevače i svirače koji su utjecali
na oblikovanje balkanskih narodnih pjesama, ali da početak i
kraj posta nisu označavali pucanjem iz topa: “Tobdžije su pu-
canjem iz prangija označavale početak i svršetak posta uz ra-
mazan, nastup i prestanak bajramskih blagdana. To je trajalo
sve do iza Drugog svjetskog rata”, piše Suljkić.
Bašeskija u svom Ljetopisu navodi da je taj adet pucanja iz
topa kako bi se označio početak posta uveden u njegovo vri-
jeme. “Mula efendija je naredio da se uz ramazan uz sehur,
recimo u šest sahata u najkraćoj noći, ispaljuje po jedan top
na znak početka posta, što se meni nije nikako sviđalo. Me-
đutim, ostalima se – a Bošnjacima pamet kasno dolazi – to
u početku sviđalo, ali kako je pucanje topova uznemiravalo,
rekoše da od toga gotovo i nema kakve koristi. (14.11.1784.
– 03.11.1785.)”
Bilo je pokušaja 1935. godine da se uz ramazan za iftar uve-
de sirena umjesto topa. Sudeći po pisanju sarajevskih novina iz
tog vremena, digla se velika polemika po tom pitanju. Na kra-
ju se odustalo od te ideje, da bi se za nekoliko godina ukinula
i tradicija pucanja topa. Ipak, u Sarajevu je ponovo zaživjelo
sjećanje na taj običaj. U iftarski sahat, uši postača u Sarajevu
okrenute se ka tabiji, s koje se željno iščekuje pucanj. Radost
iftara je neprevodiva. Može se doživjeti, ali ne i opisati. Mu-
hammed, a. s., kaže: “Postač ima dvije radosti: jedna je iftar, a
druga susret sa svojim Gospodarom.” n

44 23/4/2020 STAV