Page 85 - STAV broj 268-269

Prisjećajući se plemenitog Muminovi- je u jednom momentu prestao ići”, prisje- da, kada bih ja pokazao prstom na nešto,
ćevog lika, njegove dobrote i skromnosti, ća se efendija Hatamleh. on bi to odmah kupio i izmamio mi dječiji
efendija Hatamleh neizostavno spominje i osmijeh na licu. Čuvao me kao malo vode
majke. Kaže da sve majke šehida krasi ista PETI SIN na dlanu. Pazio me u svakoj situaciji. Sjetim
osobina: žive su, ali ne žive, nego tuguju u Munib je prestao dolaziti i u džamiju. se trenutaka kada bi me uštinuo za obraz,
sebi i ne spominju mnogo šta su proživjele Džematlije i efendija kažu da su pokušali a onda zaplakao. Svi mi govore da ličim na
i šta proživljavaju na svaki spomen djeteta razgovarati s njim, no njihove riječi do nje- svog brata Redžepa, a babo je u meni vidio
kojeg više nema. Kada im oči pred drugi- ga nisu dopirale. nadu. Moj je babo bio veoma sretna osoba,
ma zasuze, brišu ih mahramom ili rukom i “Jednostavno, Muniba više nije bilo. ali koliko sretna, toliko i tužna. Najviše su
brzo mijenjaju temu, no Munib je, navodi Šutio bi i gledao u nas. Milovao bi svog Ha- ga boljela njegova ‘četiri ljiljana’, moja četi-
efendija Hatamleh, bio drugačiji. sanagu i ljubio mu kosu. Jedno jutro, petak ri brata. S ponosom kažem ‘moja četverica
“Volio se družiti, ali nije bilo dana, dru- je bio, na mjestu gdje smo se upoznali, tu braće’ i, da bih im odao počast, svake godine
ženja ili kahve a da nije spominjao svoje smo se i rastali, u džamiji. Nismo mu sudili, idem na ‘Marš mira’ od Nezuka do Potoča-
rahmetli sinove, uvijek završavajući istim nemamo ni pravo. Razum stane kada samo ra. Iako babe više nema da im upućuje dove,
riječima: ‘Ljubi ih babo.’ Poslije nekog vre- pomisliš da je neko imao četvericu sinova, ima njihov brat, kojem su zajedno s babom
mena, Munib se oženio i svi smo bili sret- suprugu, lijep život i da mu je to neko sve uvijek u srcu. Kaže se da iza čovjeka ostaju
ni zbog njega jer kod nas uvijek kažu da je oduzeo i ostavio ga samog. Dženazu smo mu tri stvari, od kojih je jedna da ostavi dijete
teško mušku samom. Nakon određenog klanjali i sahranili ga u rodnom mjestu, u koje će se dovama sjećati svog roditelja. Du-
vakta, dobio je sina, Hasanagu. Koja je to Bajramovićima, pored sina Mensura, koji je njalučki život je prolazan, a ahiret je vječan.
radost bila! Sin je rastao, ali rasla je i tuga tu ukopan, dok su ostala trojica u Memori- Danas babi ne mogu uručiti poklon, a rođen
u našem Munibu. Sina je redovno dovodio jalnom centru u Potočarima”, završava ovu je 3. aprila 1945. godine i neki dan mu je bio
u džamiji, grlio ga i ljubio. Imam osjećaj da tegobnu priču efendija Hatamleh. rođendan, ali imam dovu koju poklanjam,
je, ljubeći njega, na neki način grlio i lju- Sin Hasanaga Muminović, koji ovih dana da mu Allah podari najljepše dženetske ba-
bio svoje ubijene sinove. Redovno je išao odličnim uspjehom završava Behram-bego- šče”, kazuje Hasanaga.
na mirne proteste u Tuzlu, svakog 11. dana vu medresu u Tuzli, s posebnom emocijom Nakon očeve smrti, o Hasanaginom od-
u mjesecu i svakog 11. jedan dio njega nije prisjeća se rahmetli oca, o kojem, kaže, može goju i obrazovanju brinula je majka, a odgo-
se vraćao. Došao bi tužan, plakao bi ili bi reći samo najljepše stvari. jila ga je, kaže, u duhu islama i s ponosom i
se povukao u kuću. ‘Majke, majke tuguju, “Bio je čovjek, prije svega insan, koji je sjećanjem na rahmetli oca. “Zamislite oso-
majke Srebrenice, majke šehida, majci ubili bio dobar sa svakim i s kim bi god zastao ma- bu koja mi je bila i majka i otac, i prijatelj, i
dijete... šta je s nama očevima, pa i mi smo kar bi mu selam nazvao. Mališane je uvijek brat i sestra. Bila mi je sve što mi je trebalo
voljeli svoju djecu, i nas boli’, mnogi su milovao po glavi i davao bi im pokoji slatkiš. da bih odrastao onako kako bi babo to želio.
čuli ove njegove riječi i na televiziji kada Mojoj je majci, a svojoj supruzi Raziji, koja je Uvijek mi je govorila: ‘Sine, samo sabura.’
su ga snimali na tim protestima. I nama je veoma teško podnijela njegov odlazak zbog Danas, kada sam odrastao, poručio bih svima
ovo redovno govorio, uvijek u suzama... S uzroka smrti, govorio da po mojoj čehri zna da poštuju svoje roditelje, da poštuju oca čije
vremenom se izgleda više ni jedan dio Mu- da ću jednog dana postati neko. Njegova je su dvije suze teške kao dvije planine i maj-
niba nije imao vratiti s mirnih protesta, jer želja bila da budem efendija i to se polah- ku pod čijim je nogama Džennet”, poruču-
je dio po dio njega ostajao, umirao... Onda ko, ali sigurno ispunjava. Bio je takav babo je Hasanaga, sin Muniba Muminovića. n

STAV 23/4/2020 85