Page 55 - STAV broj 420

Procjenjujem da nas je u učionici tri-
desetak. Biti ili ne biti – pitanje je sad, ako
bismo citirali velikog pisca. Dvije su ure
prošle kao dvije minute. Izašao sam još
preslagujući rečenice iz eseja, razmišljaju-
ći je li dobro napisano.
Mati je i dalje sjedila na klupi, u holu.
Tu je bila i ona gospođa. “Ovo je moj sin”,
predstavila me gospođi. “Dobar dan”, rekoh.
“I, kako si uradio”, upita mama. Slegnuh
ramenima. “Tako-tako”, rekoh. “Bit će to
dobro. Ah, evo i moje kćerke, evo idem i ja,
doviđenja”, reče gospođa krećući ka prvom
spratu. Krenuli smo i mi ka izlazu, krajič-
kom oka sam pogledao. U susret gospođi sa
šeširom dolazila je Kleopatra. Pomislih, da
smo barem malo sačekali, možda bih upo-
znao Kleopatru.
“Kad su rezultati?”, upita me mama dok
smo išli ka tramvajskoj stanici. Krenuli smo Gimnazijski dani 1996. godina
do Privrednog grada “Skenderija”. Ondje
je najbolja ponuda, na desetine poslovnih biti predmetom podsmijeha? Aldina kao da pola školske godine prvog razreda, i prijavi
prostora s raznovrsnim izborom obuće i je pročitala moje misli. “Hajd’, ba, Kulo, šta se na konkurs. Pokušao sam ga odgovoriti.
odjeće. Bila je praksa nas iz manjih sredina god da bude, niko iz naše škole nije tako da- Nije slušao. Govorio je kako uniforma još
obavezno doći u “Skenderiju” ili “Sarajku”, leko otišao?” Nasmijao sam se nekako nazor, nešto znači, kako se može brzo zaposliti na-
posjetiti neku od čuvenih ćevabdžinica na kiselo. “A da idemo na bilijar poslije škole? kon završetka srednje, plus beneficirani radni
Baščaršiji. Ja sam tom spisku dodao i an- Ti, ja, Benis i Đuzo. Igrat ćemo u parovima!”, staž... Očito je bio dobro upućen u materi-
tikvarnice. Posljednje što sam kupio bila reče Din i promijeni tok razgovora. “Može ju. A onda, negdje na kraju školske godine,
je zbirka zadataka iz matematike Vene II. ako ću igrati s Benisom”, rekoh. “E, sad...”, upao je IFOR i zabranio rad te vrste centra.
Ovaj put će izostati odlazak u Stari grad. reče Din, “izvlačit ćemo šibice.” Benis je Benis se vratio. Ponovo je morao upisati prvi
Mjesec je ramazana. najbolje igrao bilijara. Svi su željeli igrati s razred gimnazije. Mi smo bili drugi.
Benisom ili, bolje rečeno, niko nije želio biti “I sada gospon Đuza ima meč loptu.
III gubitnik, igrati protiv Benisa. Samo još da ubaci crnu kuglu. Evo ga ni-
“I, kako si prošao”, upita me Din, škol- šani. Zgoditak ili promašaj?”, zezao sam
ski drug, neko ko je imao talenta za jezike. IV Đuzu dok je namještao tak. Bilijari su bili
Najbolje je govorio engleski, a i njemački Benis je komšija. Od osamdeset šeste u Merdinovoj kući. Zatamljeni prozori.
mu nije išao loše. Imao je udžbenik Engle- ili osamdeset sedme. Zajedno smo trpali Igralo se “na crno”. Svi su znali da se tu
ski u 100 lekcija s kasetama. Počeo je učiti haldiju i pijesak u kolica dok mu se pravila postoji bilijar, niko nije prijavljivao. Uosta-
engleski u osnovnoj školi u onom ratnom kuća, s našim malim lopaticama. Vršnjak. lom, šta i prijaviti? Dva bilijarska stola što
periodu. Preslušavao je kasete kada je bilo U školu smo krenuli zajedno. Nismo išli su preživjela rat nisu bila neki izvor priho-
struje. Sjećam se, jedne prilike, sjedili smo u isti razred. On je bio latinično odjelje- da. Dolazile su dvije-tri ekipa, najviše mi
u njegovoj porodičnoj kući, u selu Dolovi. nje, ja ćirilično. Upisao je gimnaziju kao tinejdžeri, igrali bismo za male pare. Kada
Prekinuo je razgovor. Prešli smo u drugu i ja. Opet nismo bili isto odjeljenje. Neg- bi prijavio obrt ili tako nešto, svi bi bili na
prostoriju. Želio je slušati vijesti. Nisam dje početkom devedeset šeste, kada je bilo gubitku. Merdin ne bi mogao plaćati, mi
ga shvatao ozbiljno, sve dok nije otišao do jasno da je rat stao, objavljen je konkurs za ne bismo igrali, a porezna uprava i ovako i
prastarog radioprijemnika i počeo vrtjeti policijsku akademiju. Centar za obuku po- onako ništa ne dobija. Država u tranzitnim
kotač na dugim frekvencijama Slušao je vi- licijskih kadrova vratio se kući. U Sarajevu, vremenima potiče poduzetništvo tako što
jesti na engleskom. U šali ili stvarno, rekao na Vracama, opet će biti uspostavljen pro- žmiri na jedno oko, znao bi reći čika Salih.
je da sluša radio RTL, Radio Luxemburg. gram školovanja mladih policajaca. U ratu “Ipak pobjeda. Da se zna, 3:0”, rekao je
“Ne znam šta bih ti rekao. Nisam baš je ta škola bila izmještena negdje u srednju Benis samouvjereno, naslađujući se meni i
najzadovoljniji, ali nisam niti nezadovoljan. Bosnu, čini mi se u Bugojnu. Benisov otac Dinu. Đuza je ubacio crnu kuglu ondje gdje
Sve sam uradio, što se tiče gramatike. E sad, također je bio čovjek s pendrekom. Prezirao je trebalo. Izašli smo napolje, u večer, u janu-
kako će ko ocijeniti esej, to je stvar subjek- sam vojsku i sve što je imalo veze s repre- ar. Puhao je sjeverac, kao da je sjekao. Sve je
tivne procjene”, rekoh. I dalje je u meni bila sivnim aparatom. Benis je donio odluka da pritiskalo – i zima, i smog formiran od pa-
neka vrsta drame. Šta ako ne prođem, hoću li prekine gimnazijsko obrazovanje, negdje u leži piljevine što se nije imala gdje odložiti,
i noć što je okovalo malo mjesto bez javne
Izašli smo napolje, u večer, u januar. Puhao je sjeverac, kao rasvjete. A opet, gledao sam prema Beka
ravni, onamo odakle su svakodnevno stizali
da je sjekao. Sve je pritiskalo – i zima, i smog formiran od “artiljerijski pozdravi” do prije koji mjesec...
paleži piljevine što se nije imala gdje odložiti, i noć što je Sada nije pucalo. Imao sam šesnaest godina.
Igrao košarku u novoformiranoj poslijerat-
okovalo malo mjesto bez javne rasvjete. A opet, gledao sam noj A2 ligi. Željno iščekivao rezultate hoću
prema Beka ravni, onamo odakle su svakodnevno stizali li proći u naredni krug – bio bi to intervju
za odlazak “preko bare” na godinu dana.
“artiljerijski pozdravi” do prije koji mjesec... Više nije pucalo. Imao sam razloga biti sretan. n

STAV 24/3/2023 55