Page 29 - STAV broj 193

“ U selu se uveliko priča o
tome. Tu je prije bio rudnik.

Moja je mati rodom iz
Borovice i njena je baba tu

radila u rudniku, to je sve
što znam. Ali ni nama niko

ništa ne govori. Muž i ja
smo se vratili iz Njemačke,
mislili smo da će ovaj kraj

možda malo i oživjeti, ali,
bogami, ništa. Bavimo se

uglavnom stočarstvom,
pomalo poljoprivredom,
ali sve je to slabo. A ovdje
je priroda, čist zrak, divan
ambijent. Kad bi otvorili

ovdje rudnik i kad bi
bilo posla, ja šta bi se

ljudi vratilo”

“Igrišta”. U domu su nam kazali kako je ne tako tečnom srpskom jeziku. Vjero- Sarajevu. Pojašnjava nam kako u Pogaru
put do iskopina izuzetno loš i da se bez vatno su i oni došli iz Makedonije. “Ne nije ostalo ni 25 porodica, manje od 100
terenskog vozila, osim pješke, ondje ne smem vam kazati ni jesam li muško ili stanovnika, te kako nema novorođenča-
može stići. I skoro da su bili u pravu. Na- žensko, a kamoli bilo šta o našem radu. di. Čuo je da su u mjestu Rupice, koje je
kon jedne dionice, put nestaje i počinje Zaista nam je žao. Znamo da svako mora udaljeno petnaestak kilometara od sela,
šumski drum kojeg su iskrčile firme upo- raditi svoj posao, tako da se nadamo da pronađeni plemeniti metali. “Kažu da je
slene na bušotinama. Kada smo stigli nas razumete”, rekao nam je jedan od riječ o nekim ispitivanjima, tako da ćemo
na jednu od, kako ćemo kasnije sazna- njih, spokojan što, nakon dva sata čeka- morati još malo sačekati. Načuo sam da
ti, brojnih bušotina na ovom području, nja njihovog šefa koji je, navodno, tre- bi se neki ljudi odmah vratili ako bi se u
pred nas su izašli uspaničeni radnici i bao doći, konačno odlazimo. Nismo se dogledno vrijeme otvorio rudnik, bilo bi
sve vrijeme nam govorili kako ništa ne predavali pa smo po informacije otišli u posla. A većinom su svi otišli u inostran-
smijemo fotografirati. Kontaktirali su Pogar, obližnje selo. stvo, najviše u Njemačku i Austriju. A mi
nekog šefa koji se nikada nije pojavio, u Pogaru najviše se bavimo stočarstvom,
nisu nam smjeli kazati ni kako se zovu, U CIJELOM SELU SAMO pomalo poljoprivredom”, kaže nam Petar.
ni u kojoj firmi rade. Nismo uspjeli do- DVA TINEJDŽERA
biti nikakve informacije. Nismo mogli Njegova majka Božana Marčić je pri-
a da ne primijetimo da su četiri terenska Petar Marčić ima 14 godina i on i je nekoliko dana pročitala na Facebooku
auta, koja su na tom terenu operirala, njegov prijatelj jedina su dva tinejdže- da svi pričaju o zlatu u okolini Vare-
bila makedonskih registarskih tablica, ra u cijelom selu. Pohađa osnovnu ško- ša. “Uglavnom smo i mi tako saznali o
te da su radnici govorili ekavicom, na lu u Varešu i nada se da će nakon deve- tome. U selu se uveliko priča o tome. Tu
togodišnje upisati medicinsku školu u je prije bio rudnik. Moja je mati rodom

STAV 15/11/2018 29