Page 33 - STAV broj 193

ZDRAVO, BOSNO, STIŽEM IZ SARAJEVA

Ratni putopisi (5)

MISLILI SMO DA U HRASNICI
TEKU MED I MLIJEKO

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje
dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne
vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će
možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam
dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer
zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od
naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala
gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Alečković, pa rekao publici: “Evo nam i mlijeko, sudžuka se mezi uz najbolju
je došao slavni Branko Ćopić i ove dvije šljivku – a ovdje, evo, prolazi sahat, pa
ženske.”) Pokušavamo razumjeti njegovu još sahat – hljeba nema. Vratio se, isti-
strogost, kasni su sati, prst se pred okom na, onaj intendant, šta li je, čuo sam da
ne vidi. Uvodi nas kod dežurnog, dugač- kaže onome dežurnom “Daj papir!”, i
ki stolovi, samo jedna svijeća. Nekako se vidio kako dežurni piše neku ceduljicu,
ispozdravljasmo – i nekako krenu priča. a ovaj je odnosi. Ali zato kad dođe – oko
Piše: A piscu je, naravno, odmah puno lakše. dva sata! – bijaše to takav hljeb, dvokilaš,
Abdulah SIDRAN Ako se ne snalazi u praktičnim poslovima tepsijaš, vruć – da je nestao u sekundi,
komandi i direktiva, barem se u pričanju te smo glad namirivali ostacima iz one
Ustanovljavamo, dakle, da je za- mora dobro osjećati. Anegdote i svjedo- dvije mesne konzerve koje nam također
tajila (ili inače slabo funkcio- čanstva o važnim događajima na Igma- dadoše. (A što li za konzerve nije tražio
niše?) direktivna veza unutar nu. Prvi put čujem za operaciju “JUG “papir”?)
Prvog korpusa, po bezbjednjač- 92”, pokušaj deblokade Sarajeva. Mirza Nikad se ne pojavi Vahid A., nesuđeni
koj liniji. Jedina nada da nas neko neka- Huskić, proveo šest mjeseci na Igmanu, naš domaćin po “bezbjednjačkoj” liniji.
ko preveze do komande 4. motorizova- obišao sva, ili gotovo sva bosanska ratišta, Povaljasmo se u kancelariji pomoćnika
ne brigade u Hrasnici ostala je u Štabu pripovijeda snažno, uvjerljivo, s obiljem komandanta, na onaj rastvoreni ugaoni
vrhovne komande, u Sarajevu. U neka činjenica i podataka. (Smatra se, inače, ležaj, nas četvorica, a za gospođu Sabi-
doba – proradilo, eto kombija. Sve se, od da je on tvorac naših prvih televizijskih ju donesoše, u istu prostoriju, poljski
samoga početka, događa u mraku, cesta ratnih izvještaja, iz Posavine, sa Derven- krevet. Pokušavamo se šaliti u mraku,
do Hrasnice četnicima je kao tacna, mogu te. Goraždaci ga pamte kao prvog doma- pred onaj prvi tvrdi san. “Neka gospo-
pucati čime hoće, kako hoće, prepoznati ćeg novinara koji je ušao u njihov grad. đa tajnica zamisli da je to lignštul i da
cilj po zvuku motora, povremenim dugim Mlad momak, iz Kotorskoga, kod Dobo- se nalazimo na plaži u Neumu!” Volim i
svjetlima fara. Ali se o tome ne razmišlja, ja. Roditelji izbjeglice u Tuzli, on obilazi ja šalu, ogromno volim šalu, ali kada se
važno je da krenusmo. Ovoga časa, i inače, bojišta, slika i piše.) Neum spomene – u stomaku me zaboli.
najvažniji trenuci događaju se – u mraku, Provodio sam ondje neke zimske i ljetne
oči su tu nešto poput invalidskog štapa, Dežurni je pozvao nekog dežurnog mjesece, neke od najboljih svojih teksto-
glavni je oslonac uho. intendanta, zatražio da se gostima done- va napisao u apartmanu hotela “Zenit” –
se hljeba, i uši bilježe dijalog: puninu bosanskoga smisla osjećao gleda-
“Ko ste vi?”, “Što ste došli?” – bijahu jući bosansko more! Šta bi sada s našim
dvije upitne rečenice s kojima nas pred – Donesi hljeba. Bošnjacima iz Neuma? Gdje li je, da li
Komandom dočeka neki visok vojnik. – Teško. je živ, direktor hotela Safet Redžapagić,
Tako i tako, kažem – i prisjećam se de- – Potraži. Mora bit. žena mu i dvije kćeri? (Jedna je studirala
setine anegdota o tobože slavnim knji- – Ama jok, otkud u ova doba. klavir, pobjeđivala na “saveznim” natje-
ževnicima u sličnim prilikama. (Kako I ode. Pogledujemo svi na satove, svi canjima.) Kada li ću opet vidjeti Neum?
je, jedared, nekim domaćin-kulturnjak smo umorni i gladni i pospani, ali nas bud- Duša me za njim boli. Uljuljkujem se u
predstavljao goste-književnike, Branka nim održava priča o bitkama i borcima san ponavljajući na latinskome, mare bo-
Ćopića, Desanku Maksimović i Miru i nagla, naprasna – glad. Čekamo hljeb. sone, mare bosone. n
Kako smo, Bože, sve naivno zamiš-
ljali da u Hrasnici ima svega, teku med

STAV 15/11/2018 33