Page 32 - STAV broj 193

za zapošljavanje, a biro radio ujutro od
sedam do jedanaest, ko kad za njih nije
bilo nikakvog posla. Kaže im da je došao
da traži posao. Ovi ga pitaju šta bi radio, a
on im kaže da mu otac radi u šumarstvu,
pa su mu rekli da ovdje dođe po potvr-
du kako bi mogao raditi s ocem. Pitaju
ga koliko ima godina, kaže on njima se-
damnaest. ‘Da makar imaš osamnaest’,
odvrati mu jedan službenik. Kaže mo-
mak: ‘Ma otac mi je motorista, a ja ću s
ocem to raditi, pa su mi rekli da može
kad ću već biti s ocem, nema veze što
imam sedamnaest godina.’ I čovjek mu
da potvrdu, šta će, nije ga mogao gledati
da bude na birou, kažem vam.”
U ćevabdžinici je pored nas ručao
samo jedan čovjek, stanje nesrazmjer-
no kvalitetu ćevapa. A i cijeli grad je
izgledao prilično otužno. Profesor je
U lovačkom domu su nam kazali kako je put do iskopina matematike u gimnaziji u Varešu. Zove
izuzetno loš i da se bez terenskog vozila, osim pješke, ondje ne se Marinko Šolak. S dubokim uzdahom
može stići. I skoro da su bili u pravu. Nakon jedne dionice, put prisjeća se kako se nekada u gimnaziji
nestaje i počinje šumski drum kojeg su iskrčile firme uposlene radilo u dvije smjene i međusmjeni. “Po-
na bušotinama. Kada smo stigli na jednu od, kako ćemo kasnije slije rata radimo samo u jednoj smjeni,
saznati, brojnih bušotina na ovom području, pred nas su izašli a poslije završene škole dosta đaka ode
uspaničeni radnici i sve vrijeme nam govorili kako ništa ne da radi van Vareša, većinom u Sarajevo.
smijemo fotografirati To je sve rat donio. A prije je u Varešu i
kulturni život bio zaista na nivou, ima-
li smo kamerni, džez-orkestar, limenu
glazbu također. To je bilo između pede-
setih i šezdesetih godina prošlog stolje-
ća”, tugaljivo će Marinko. Razveselio ga
je Nihadov komentar kako je košarkaški
tim iz Vareša, čiji je trener bio upravo
Marinko, bio jedan od najboljih timova
u tadašnjoj Bosni.
“To je bilo u najbolji vakat košarke
u bivšoj Jugoslaviji i bili smo dogurali
do prve lige. Za to sam dobio i usmeno
priznanje koje sam čekao duže od 35 go-
dina. Kažu mi da sam u Varešu bio stvo-
rio najbolju ekipu koja će ikada zaigrati,
a ja sam im bio trener. A inače sam igrao
kao desno krilo. Trebao s Mirzom De-
libašićem igrati, bio pripreman a da za
to nisam ni znao. Ali, u ono doba sam
bio malo ters pa nisam imao strpljenja
za nekakva odugovlačenja. Na kraju sam
odustao i rekao: ‘Odoh ja u Vareš pravi-
ti košarkaški tim’, i tako je i bilo”, tvr-
di Marinko.
Platili smo ćevape, a na vratima nam
Nihad Parić nabaci materijal za razmišlja-
nje na putu do Sarajeva: “Bilo u njemu
zlata ili ne, Vareš je veoma interesantan
“Meni u onom sistemu nije odgova- NEKADA JE BESPOSLENOST BILA grad, pogotovo u ovom vaktu. Na nje-
ralo što sam radio k’o konj, a onda mi na SAMO U BIROU ZA ZAPOŠLJAVANJE mu bi se mogle praviti sve moguće im-
kraju mjeseca dođe kolega i kaže: ‘Eto, šta plementacije. Treba da dođu ljudi i da
ti znači što si ti toliko radio kad na kraju Nihad se dobro sjeća vremena kada vide kako se ovdje lijepo živi, u skladu
mjeseca i ti i ja primimo haman istu pla- u Varešu nije bio niko nezaposlen, te i harmoniji, gdje nema nakih škola pod
ću?!’ Ja mu onda kažem da on nije zaradio kako su se stalno morali podnositi za- nakim krovovima. Ovdje vlada posebna
plaću, već da je došao samo da je primi. htjevi iz komiteta kod predsjednika op- pristojnost i kultura, tačno ni sam ne
Zbog toga sam najviše još u onom vaktu ćine da idu u Lukavac i u druge grado- znam zašto je to tako, a tu sam proveo
otišao u privatni sektor.” ve kako bi pronašli novu radnu snagu. čitav svoj životni vijek.” n
“Jednom tako dođe neki momak na biro

32 15/11/2018 STAV