Page 73 - STAV broj 193
P. 73

STAJALIŠTA

                                                 APOKRIFNI FRAZARIJ

                                                Pristojnost nalaže svoje

                                                POZNANICI NA ULICI
                                                – Ti si ono profesor, zar ne?                 – Aha, neki profesor! Čekaj, bolan,
Piše:                                           – Taj sam.                                    kako ti je ono ime... nisam ja jedini
Irfan HOROZOVIĆ                                 – Kako onda to?                               profesor u “Išaretu”...
                                                – Šta?                                        – Znam da nisi... – tu zasta i uvrlji
                                                – Sjedili smo onomad u “Išaretu”              se u mene. Činilo se da je shvatio
                                                i pričali odmah nakon utakmice o              suštinu ovog nesporazuma.
                                                našoj reprezentaciji...                       – Ti si ono iz Krajine?
                                                – Moguće je.                                  – Jesam.
                                                – I dobro se sjećam šta je                    – Vidiš
                                                profesor rekao.

Uzatvorenim prostorima u kojima                     – Stvarno ne znam šta mi govoriš?         – Razumiješ se u to?
             se srećemo drukčiji smo nego na        – Miralem Pjanić! Zar nisi rekao da ga    – Vjerujem da razumijem.
             ulici. Obaveza mjesta. Razlozi     dobro poznaješ? Da ste čak i neki rod?!       – Igrao si i ti nekad?
             njegova postojanja.                    – Izgleda, prijatelju, da si me s nekim   – U djetinjstvu. Na male golove.
Ponekad sretnem ljude iz “Išareta” na ulici.    zamijenio.                                    – Razumiješ se ti u to bolje, puno bolje.
Uvijek su to neobični susreti, jer, osim onih       – S kim bih te zamijenio?!                Kako si nam samo objasnio utakmicu...
nekoliko bliskih, jedva da ih prepoznajem.          – Otkud ja znam. Niti poznajem Mira-      – Koju utakmicu?
                                                lema niti sam ikad kazao da ga poznajem.      – Onu kad si rekao da dobro pozna-
     Poznati onaj osjećaj: čini se da ga znaš,  Još manje da mi je rod. Valjda bih to znao.   ješ Miralema Pjanića i da ti je on neki
ali nisi baš u to siguran. Možda si ga po-          Pogleda me nekako krvnički, a onda        dalji rod...
znavao nekad, ali sve je potonulo u svije-      duboko ušuti. Stajao sam i čekao iako         – Ti opet o tom...
tu zaborava.                                    mi se išlo odatle. Ipak nisam mogao tek       – O čemu?
                                                tako. A on je razmišljao. I nije mu to baš    – Poznat mi je sport po kojem su nje-
     Nekad to zna biti smiješno, nekad i        polazilo za glavom.                           govi pređi zaslužili i dobili prezime, te i
posve zbrkano.                                      – Ti si ono profesor, zar ne?             on, ali nikad nisam rekao da sam dobar
                                                    – Taj sam.                                s njim, niti da mi je rođak. Čak se ne sje-
     Čovjek je stao ispred mene, tako da            – Kako onda to?                           ćam ni da smo pričali o utakmici.
sam i ja morao zastati.                             – Šta?                                    – Profesore, profesore... Čega si ti ono
                                                    – Sjedili smo onomad u “Išaretu” i        profesor?
     Lice iz “Išareta”. Nedvosmisleno.          pričali odmah nakon utakmice o našoj          – Književnosti. I jezika.
     Poznavao sam ga iako se ne sjećam da       reprezentaciji...                             – Sve jezik do jezika. Vidim ja. Jezi-
smo se ikad, makar i nakratko, družili.             – Moguće je.                              kova čorba.
Ipak, pristojnost nalaže svoje.                     – I dobro se sjećam šta je profesor       – Nemam pojma o čemu govoriš...
     – Šetaš malo. Lijep je dan.                rekao.                                        – Profesore, profesore...
     – Zaista je lijep.                             – Aha, neki profesor! Čekaj, bolan,       Osjećao sam se izmoreno. Kako i ne
     – Ti si ono neki profesor?                 kako ti je ono ime... nisam ja jedini pro-    bih?!
     – Jesam, ali nikad nisam predavao,         fesor u “Išaretu”...                          – Kad si zadnji put bio u “Išaretu”?
osim onog što sam morao na fakultetu.               – Znam da nisi... – tu zasta i uvrlji se  – Poodavno. Ne znam ni sam.
Hospitiranje.                                   u mene. Činilo se da je shvatio suštinu       – Češće valja ići među ljude – reče mi
     – Profesor, a ne predaje, kako to?         ovog nesporazuma.                             nekako u povjerenju – više očiju više vidi,
     – Ispričao sam to toliko puta da mi je         – Ti si ono iz Krajine?                   više ušiju više čuje...
više dosadno.                                       – Jesam.                                  – A više usta otvori govor za govo-
     – Dobro, profesore. Šta ima? Nauči             – Vidiš!                                  rom, priču za pričom, besmislicu za
li se nešto?                                        – Šta da vidim?                           besmislicom...
     – Uvijek učim. I to sam toliko puta            – Sve odgovara.                           – Profesore, profesore... što si se tako
ispričao.                                           – Nisam ja jedini iz Krajine, ni u “Iša-  natmurio? Život je jednostavan, a ti si ne-
     Ušuti. Samo nakratko.                      retu”, ni u Sarajevu.                         kako previše srkletli... Misliš da bi Mire
     – Izgleda da smo mi o svemu pričali.           – Težak si.                               igrao onako dobro da je takav?
Sad bismo mogli samo šutjeti.                       – Jesam. Ali nisam Miralemov rođak.       – Koji Mire? Misliš Miralem?
     Sad sam ja ušutio. Šta na to reći?             – A dobro igra?                           Kako se samo pobjedonosno
     Međutim, on je već imao novu ideju.            – Igra.                                   nasmiješio.
     – A Miralem? Šta on na sve to kaže?                                                                                         n
     – Koji, bolan, Miralem?
     – Kako koji? Jedan jedini. Rekao si da
ga poznaješ.

                                                                                                                       STAV 15/11/2018 73
   68   69   70   71   72   73   74   75   76   77   78