Page 35 - STAV broj 327
P. 35
KRIVO SRASTANJE
Lažni rođak iz Koraja
DALEKO OD
LJUDSKOG SMRADA,
ŠTO DALJE
Kišobran, dakako, nisam imao, pa sam sprinterskom brzinom
Piše: pretrčao dvadesetak metara i sklonio se u mali kafić u Bankerovoj
Sadik IBRAHIMOVIĆ
ulici, u jedan od onih sterilno bezličnih, kakvih u ovom gradu ima
bezbroj i u kojima je sve isto: od kičastog, unificiranog enterijera, do
mlađahnih, uglavnom neljubaznih i, uopće, neozbiljnih konobara.
ada na to ništa nije ukazivalo, jer dugim, koščatim prstima, uzimao iz paklice – Moguće, ali pod uvjetom da smo iz
dan je bio topao, štaviše vreo, a novu cigaretu, paleći je polahko, bez žurbe, iste loze. Znate, tri su ogranka Konjića u
dotad azurno plavo nebo, bez i kao da mu je posljednja. Kiša je, pak, padala Koraju, međutim, premda istog porijekla,
Mnajmanjeg oblačka, ugodno je i sve jače i pljoštimice udarala u debela okna. kroz stoljeća, i to više niko ne pamti niti po-
neštedimice prosipalo svoje zlatne zrake svuda – Ovo neće skoro prestati – reče jedan stoje pisani tragovi o tome, raslojili su se i
naokolo, zrake koje su mnogi jedva dočekali od konobara, jedva se nakanjujući da mi danas nisu u srodstvu. Uzgred, Konjići su
nakon višednevnih, zapravo višesedmičnih pripravi poručeni čaj. etnički Turci, iz grada Konya. Vjerujem da
neprestanih kiša, u daljini, iz smjera Ozre- – Neće, ovo će da sipa tri dana – potvr- Vam je to poznato?
na, ugledah ogroman, kao mastilo crn oblak. di drugi i lijeno se naklati na ulašteni šank. – Da, da, naravno... A otac?
Evo kiše, pomislih, pa, baš onako isku- Dvadesetak minuta poslije, naglo kao – Šta otac?
sno, pružih korak nadajući se da ću stići kući što je i počeo, pljusak je, kao po kakvoj na- – Vaš otac, odakle je?
prije sasvim izvjesne provale oblaka. Među- redbi, iznenada stao ostavljajući za sobom – Također iz Koraja, iz Kovačević
tim, nije bilo tako. Nošen snažnim vjetrom, blistavo okupanu ulicu i sporadične prljave Mahale.
tamni je oblak ubrzo prekrio grad i, najprije baruštine na neravnom pločniku. – Je li? Poznavao sam mnoge Kovače-
kap po kap, a potom sve jače, iz svoje utro- – Oprostite, mogu li Vas nešto pitati – viće. Dobri su to i čestiti ljudi.
be svom silinom prosuo kišonosni teret. obrati mi se gospodin profesorskog izgle- – Nema takvog prezimena u Koraju.
Kišobran, dakako, nisam imao, pa sam da i držanja dubokim, prozuklim glasom. – Eh, dobro ste... Zaista nema, a ja sam
sprinterskom brzinom pretrčao dvadesetak – Izvolite! ih tako zvao po mahali u kojoj su živjeli.
metara i sklonio se u mali kafić u Bankero- – Vi ste novinar, je li tako? – Imate li rodbinu u Puškovcu?
voj ulici, u jedan od onih sterilno bezličnih, – Pa sad... Da, jesam. – Imao sam, ali, nažalost, rat je učinio
kakvih u ovom gradu ima bezbroj i u kojima – Zašto se dvoumite? svoje. Neki su poginuli, neki se raselili...
je sve isto: od kičastog, unificiranog enteri- – Zato što, u biti, nisam novinar, a to – Puškovac je pravoslavno selo u blizini
jera, do mlađahnih, uglavnom neljubaznih što pišem teško je žanrovski odrediti. Otud Koraja. U Puškovcu muslimani nikad nisu
i, uopće, neozbiljnih konobara. dvojba. živjeli, pa ni Konjići. Ko ste Vi?
Premda sam, kako rekoh, brzo pretrčao – Da, da, primijetio sam... A primijetio – Pa rekao sam Vam! Z. Konjić iz Ko-
neveliku razdaljinu, pljusak je bio odveć sam i to da često pišete o Koraju. Porije- raja. A što se Puškovca tiče...
snažan i u kafić ulazim polumokar. klom ste iz Koraja? – Uh, čovječe! Kako izgled može zava-
Osim dvojice konobara, koji su tiho raz- – Da. rati. Vidi! Ne znam ko si i šta si, niti me za-
govarali, zbog nečeg se gurkali ramenima i – I ja. Zapravo, rođen sam u Koraju. nima, ali iz Koraja nisi. Ne zanimaju me ni
prigušeno smijuljili, u kafiću je sjedio samo Znači li Vam nešto... Oprostite, molim Vas, tvoje namjere, mada su čitljive. Odoh sad! A
jedan gost: njegovani, sredovječni gospodin, ja zapitkujem, a nismo se ni upoznali – reče ti budi sretan što si naletio na mene, neko
profesorskog izgleda i držanja, odjeven u i pruži mi ruku preko stola. drugi, informiran i tanjih živaca, već bi po-
tanke, bijele, kišom natopljene ljetne pan- Upoznasmo se. Ponudi me da sjednem meo pod s tobom – rekoh kroz zube, žurno
talone i skupu, markiranu, Polo majicu. Ne- za njegov stol. Prihvatih. izađoh u ponovo jarkim sunčevim zrakama
zainteresirano je čitao novine i povremeno – Znači li Vam nešto prezime Konjić? obasjan dan i, oprezno zaobilazeći prljave
bacao pogled na vodenom stihijom potoplje- – Naravno. Moja nena, majka moje maj- baruštine, krenuh kući ili, kako to počesto
nu, polumračnu ulicu. Očigledno nije imao ke, iz loze je Konjića. znam reći, nečemu što se još uvijek kućom
kišobran i u kafić je, kao i ja, ušao iz čiste – Zaista? Ako je tako, onda smo rođaci. zove. U moj egzil, daleko od ljudskog smra-
nužde. Pio je čaj, listao novine i učestalo, I ja sam Konjić. da, što dalje. n
STAV 11/6/2021 35