Page 61 - STAV broj 327

izusti Emina velika. U prvom momentu
Olovo negdje drugo, odsutan... Hodao sam sa Za- gi, širi, s nekoliko telefona i mnoštvo žica
Šik Olovo smo dijelove imali u okviru časova bosan- Fikret je bio škrt na riječima. Uz Me-
Ulica kod DZ Olovo
svih strana okružena visočijim nastam-
osjetio sam olakšanje! Niko nije stradao. bama, dobro zaštićena. Oko zgrade na-
Odmah zatim osjetio sam tupavu bol u oružana straža.
predjelu želuca, kao da je nešto istrgnuto, “Pozdrav Domovini”, uz dizanje desne
ukradeno i nikad neće biti vraćeno... Ne ruke, ispruženih pet prstiju, u nivou srca,
znam koliko dugo sam sjedio nakon što je glasno i ponosno reče Meša straži. Vojnici
Emina velika otišla, a Emina mala došla salutiraše i propustiše nas u zgradu. Ušli
pozvati me na ručak... smo u zamračene prostorije. U jednoj su
Ustao sam sve vrijeme djelujući i po- svi zidovi bili premreženi kartama. Bio
našajući se poput navođenog robota. Oti- je postavljen i veliki stol, veličine sobnih
šao sam u predsoblje u kojem je bio ser- vrata, oko kojeg je bilo poredano pet-šest
viran stol, sjedio za stolom, ručao ko zna fotelja. U drugoj prostoriji stol približno
šta i kako, odgovarao na pitanja o svemu iste veličine, nešto uži, a na njemu tri ra-
što sam pitan, klimao glavom... S druge čunara “Commodore”. Isti komp imao je
strane, cijeli taj period, paralelno, bio sam Dejan, moj školski drug. Do tog stola dru-
nom, recitirao, kazivao sve one priče koje koje su vodile ko zna gdje.
su trebale biti ispričane... “Izaberi jedan”, pokazujući na kom-
Danima je trajala ta moja tiha patnja, pjutere, reče Meša. Sjeo sam u sredinu. U
nezainteresiranost za igru, čitanje, tele- prostoriju je potom ušao vojnik, također
viziju, hranu, za vanjski svijet, sada tako u srednjim tridesetim, u maskirnim pan-
okrutan i besmislen... Danima bi se smje- talonama i kožnoj civilnoj jakni. “Zdra-
njivali savjetnici, “terapeuti”, koji bi me vo”, obrati nam se vojnik. Priđe do mene
tješili ’nako kako su najbolji znali, često i pritisnu dugme za paljenje. Na ekranu
vrlo grubo: “klin se klinom izbija”, “bit se pojavi igrica.
će cura”, “a nije neka ljepota, ima ljepših Pucaš u površinu, nebo nad kojom nad-
curica u mahali”... Na koncu, vidjevši da lijeću avioni s kukastim krstovima. Igra-
ne reagiram, počeli bi me ignorirati, pro- li smo tako neko vrijeme, a potom Meša
kazujući i šegačeći se sa mnom: “ma pusti, reče: “Dozvoli da te upoznam s pilotom
bolan, upravo na sceni ‘Jadi mladog Kule’”, MIG-a, gospon Fikretom.” “A daj, nemoj
aludirajući na čuveno Goetheovo djelo čije me zezati”, odgovorih u isti mah.
skog jezika. Još više bi me iritirali. Još više šinu pomoć saznao sam da je službovao u
sam imao potrebu biti sam. Makedoniji, da je s četrnaest godina otišao
I trajalo bi to ko zna koliko dugo, dije- iz Bihaća i “postao svoj čovjek”. Duboko
lom i zbog moje dječije uobrazilje... Lakše mi se urezala rečenica koju je na kraju
je bilo tugovati i ne raditi ništa oko bašče, našeg “druženja“ izgovorio: “Tu sam da
oko drva... da se jednog dana u dvorištu poletim kada nabavimo avione, bombar-
Begajetine kuće nije pojavio Meša, daljnji dujem i poginem.” Fatalistički je bio si-
rođak, u srednjim tridesetim, bezbjednjak guran u svoju sudbinu nekadašnji pilot
u Armiji, kako ću kasnije saznati. JNA kojeg je osiguravao, štitio, pravio mu
i dovodio društvo rođak Meša.
VOJNA TAJNA, STROGO POV. “O ovome nikom ni riječi. Ni mami,
“Mali, čujem da voliš kompjutere”, ni tetkama, ni Dženadu, nikom živom”,
obrati mi se Meša. “Da”, odgovorih kratko. ponovo me prostrijeli pogledom Meša.
“Spremi se, za pet minuta ideš sa mnom”, “Moraš čuvati vojnu tajnu. Barem trideset
reče Meša. “Nemoj da te čekam sekundu godina. A onda ćemo klasificirati, skinuti
više. I sve što vidiš, to je između nas. U oznaku povjerljivosti...” Činilo mi se da je
redu?”, reče Meša i pritom me prostreli na trenutak namignuo Fikretu, mada to
pogledom dajući neki samozatajan prizvuk nisam sa sigurnošću mogao potvrditi. Ka-
onome što je trebalo uslijediti. Već sam bio kogod. Upalilo je. Osjećao sam se važnim.
“prežalovao” prvu ljubav. I meni samom Vidio sam ono što je većina mojih vršnjaka
postalo je dosadno i patetično provodi- mogla sanjati. Upoznao sam pilota vojnog
ti dane u ničem smislenom a da, pritom, aviona. Armija će nabaviti avione. Neće
nisam ništa mogao promijeniti. više nekažnjeno prolaziti četnički teror s
Bez obzira na rat, nesretne i nedovršene neba. Ponovo se probudila želja da budem
ljubavi, točak života išao je nezaustavlji- pilot. Ponovo sam bio dječak s osmijehom
vo dalje. Ubrzo sam se spremio i krenuo i snovima. U ratnom Kladnju. U podrumu
s Mešom. Došli smo do nekadašnjeg pi- zgrade u kojem je bilo sjedište operativ-
jačnog betoniranog prostora, dimenzija ne grupe 3, gdje su se ulagali nadljudski
stadiona za mali fudbal, preko puta za- napori da se ovaj dio Bosne održi, rođena
natskog centra do rječice Drinjače. Još je nada. Jednog će dana bosanski avioni
su bile poredane slabo natkrivene tezge. kružiti bosanskim nebom. Hercegovačkim
Preko puta, cestom razdvojena, stajala je nebom. A taj dan nije više izgledao tako
niska, neupadljiva zgrada. Činilo se, sa daleko. n
STAV 11/6/2021 61