Page 60 - STAV broj 327

DRUŠTVO

Ratno djetinjstvo (10)

EZAN SE PROLAMAO ČARŠIJOM

SVJEDOČEĆI SLOBODU

Došao sam na Drum tačno u podne. Ispred tetka Begajetine

kuće, za stolom ispod starog duda, čekala me velika Emina. “Hej,
Piše: Ammar KULO đe si? Kako si putovao?”, upita me Emina velika. “Dobro. Gdje
su ostali?”, upitah. “Ma tu su svi. Nego, imam ti nešto reći”, doda
Emina velika. Osjetih bol u stomaku. Momentalno.

ije prošlo niti deset minuta otkako me “čuvala” dvije-tri godine u predškol- Upravo sam došao iz ratne zone. Olovo
smo došli kući kada se pojavio da- skom periodu tokom dana, u “radno vri- se nalazilo na prvoj liniji. Mogao sam uo-
idža. “Nisam mogao vjerovati da jeme”, dok me mama ne bi pokupila kada čiti kontrast. U Kladnju se život odvijao,
Nsi doveo dijete kada su mi rekli u bi se vraćala s posla. Zvao sam je “druga manje-više, nesmetano. Radile su trgovi-
stanici”, obrati se djedu. “Linija samo što majka”. Toliko smo se bili “srodili” da bi ne, kafići, saobraćaj, čak je bilo i više ljudi
nije pala, a vas dvojica pravite ekskurziju! često, i mimo dogovorenog aranžmana nego prije rata jer je bio ogroman priliv
Ne mogu vjerovati!”, dalje nastavi “bro- oko mog čuvanja, cijele vikende provo- izbjeglica. Ta koncentracija ljudi, zgusnu-
jati” daidža. “Ulazi u auto”, reče i uhvati dio u njihovoj kući na Karaginom Polju, a tost događaja, potreba da se sa slobodne
me za ruku i gotovo silom uvuče u policij- Enida je “imala” status starije sestre. Sada teritorije, koja nije na direktnom udaru ar-
skog golfa. Za nešto više od pola sata bio je, spletom okolnosti, postala bolničarka. tiljerije, zbrinu prognani, organizira život,
sam ponovo u Milankovićima kod Uzejra Bila je mlada, jedva punoljetna, visoka, organizira odbrana, organizira ispomoć za
i Fahre. Sutra sam trebao prvim prijevo- što bi se reklo u narodu “kršna”... Činilo ugrožena područja – činila je Kladanj živ-
zom u Kladanj. bi mi se, na trenutak, da je mogla svojim ljim, žilavijim, budnijim. Kladanj je pono-
Vidio sam Olovo. U sumrak sam bio rukama bez ičije pomoći prenositi ranje- vo postao neka vrsta centra, mjesta odakle
kući. Samo pola sata. Ostala je gorčina – nike. A, opet, uvijek uredna i dotjerana, se koordiniraju aktivnosti, ne samo za lo-
i zbog odlaska i zbog onog što sam vidio. s crvenim ružom na usnama, nasmijana, kalne stanovnika već i za rijeke progna-
Polusrušen grad. Četnička neman svom prirodno blago crvenih obraza... Ličila je nih koje su se slile u ovo mjesto. Možda za
žestinom napadala je rušeći, paleći, uni- na ilustrirane partizanske bolničarke iz dva, tri, pet puta više duša nego je to bilo
štavajući sve što joj se našlo na putu. Tog nekadašnjih historijskih brošura o Dru- do prije nekoliko mjeseci... U mirnodop-
dana, prema kazivanju vojnika iz sela, a gom svjetskom ratu. skom vaktu... Sad je sve poprimilo novu
vijesti su brzo putovale od usta do usta, “A jesi l’ naš’o curu”, pitat će me Eni- dozu ozbiljnosti, složenosti... Trebalo je
agresor je pretrpio prve ozbiljnije gubit- da blago zadirkujući. Htjedoh joj uzvrati- uložiti više napora, više se žrtvovati da bi
ke u ljudstvu i tehnici. Gorjeli su tenko- ti istim, kontrapitanjem, al’ se ugrizoh za se priuštili kakvi-takvi uvjeti normalnog
vi, transporteri u pokušaju proboja linije jezik znajući da joj je vjerenik poginuo na života za svakog pojedinca – i za onog do-
na Jeliku... liniji već u prvim danima rata. Odgovorih micilnog, ali i za one koji su dolazili ili su
Napolju, u Milankovićama, puhao je kratko “da”, a Enida nastavi sa zapitkiva- bili samo u prolazu...
snažan vjetar “lomeć’ grane”, da bi potom njem: “A je li naše gore list?” “Iz Kladnja
“kao rukom bio odnesen”... Kiša će tu ve- je”, odgovorih. JADI MLADOG KULE
čer pasti stvarajući ugodan ambijent za Put je prošao u ugodnom ćaskanju, o Došao sam na Drum tačno u podne.
spavanje. Bio sam odveć umoran, pomalo ničemu i svačemu... I nijednom me nije Ezan se prolamao čaršijom svjedočeći
razočaran i tužan. U isto vrijeme osjećao pitala ništa što bi imalo veze s ratom, vje- slobodu. Ispred tetka Begajetine kuće, za
sam se ponosno! Naši su porazili četnike. što zaobilazeći tu temu. Poznao sam Eni- stolom ispod starog duda, čekala me veli-
Imat ću šta reći u Kladnju. Nema predaje... du. Kada bi joj bilo teško, kada bi je brat ka Emina. “Hej, đe si? Kako si putovao?”,
Dug je put do slobode, ali ona će doći... Adnan iznervirao u tinejdžerskim danima, upita me Emina velika. “Dobro. Gdje su
Nije više izgledalo kao floskula. Ljiljani vješto je to znala prikriti. Vjerovatno je ostali?”, upitah. “Ma tu su svi. Nego, imam
pobijedili četnike, ljiljani pobijedili četni- mnogo toga vidjela kao bolničarka. Samo ti nešto reći”, doda Emina velika.
ke, kao u stihu pjevušio sam “uvodeći” se mi je na kraju, pred izlazak iz bolničkog Osjetih bol u stomaku. Momentalno. Po
u san pred sutrašnji povratak u Kladanj. kombija, rekla: “Čuvaj se. Ova nesreća ne izboru riječi, gotovo da sam znao da će mi
bira godišta!” saopćiti neku neprijatnu vijest. Očekivao
POVRATAK U IZBJEGLIŠTVO Dan je bio pravi jesenji. Prohladan, sam da je neko meni blizak ili ranjen ili
Stigao sam u Kladanj u čaršiju nešto tmuran, pun sivila, niskih oblaka, čas je poginuo. “Ne znam kako da ti kažem...”,
prije podne. Imao sam sreće. Dok sam čekao kišilo, čas izgledalo da će se nebesa “stro- dodade Emina, dovodeći me još u nervo-
na improviziranoj stanici u Milankovićima, valiti” na zemlju od nekog pritiska, nabo- znije, napregnutije stanje. “Zana je... znaš,
naišao je bolnički sanitet. Prepoznala me ja, energije koja je trebala biti oslobođena. otišla ili treba ići, svake minute, u Hrvat-
Enida, Sadetina i Ahmina kćerka. Sadeta Dojam su pojačavali i sami utisci s puta. sku. Tamo ima neke rodbine...”, najzad

60 11/6/2021 STAV