Page 77 - STAV broj 327

‘govor tišine’, koji nadomještava sve osta- nešto što će, možda, tek započeti u iščita- Kad se ispiše ovakva pjesma, tek znaš
le zvukove, s obzirom na to da se priroda vanju “dalekog čitaoca”), ali preciznost da imaš početak knjige! Toliko samopre-
ovdje ‘povlači’ iz svojih velikih vanjskih (oruđe zaostalo od bola/boli!), preciznost poznatljivosti između polarno suprot-
oblika….” (E. P.) koja toliko riječi čini suvišnim, uvijek je stavljenih emocionalnih, pojmovnih,
Dakako da je putovanje ovdje i ono tu (i najprije se detektira u naslovima koji osjetilnih ili karakteroloških određenja
izvanjsko i ono unutrašnje: pjesnički su- su najčešće prvi stih pjesme): (između radosti i bola, naprimjer, izme-
bjekt (opet fali ženski rod za ovu imeni- “znam što ti se desilo // proključalo je đu istine i opsjene, svjetla i mraka, vje-
cu!), kako ćemo tek iz ponekog od svih konačno ispraznilo se kao gejzir/ nema tra i daha, sjećanja i zaborava, oblaka i
ovih tekstova saznati, ima i svog saput- više gađenja prema ovom svijetu/ otišla okeana, strasti i mira, bliskosti i daljine,
nika (za jedno i za drugo spomenuto pu- je žuč prašina čađ/ sve je nestalo/ sruši- pijeska i snijega, jutra i večeri, rastaka-
tovanje), ali mora se istaknuti (kao su- li se gradovi pobjegla voda/ umrla je i nja i zrenja…) – ne može se “slučajno”
bjektivni dojam i stav) da se jednostavno odjeća/ koja te na trenutak držala cjeli- naći u knjizi poezije: kad u zrnu pijeska
ne prisjećam još neke knjige poezije u nom/ dok si se osvrtala u čudu/ nestalo prepoznaš jezgro-koncept, rascvjeta se
kojoj je to Ja pjesničkog subjekta tako i je i ono tamo bez ičega/ ostala je samo raskošna pješčana pustinja od svijeta
toliko bilo predano neizvjesnosti samo- noć tvog rođenja/ nešto vedro u kiši/ ne- (koji i jest i nije istovremeno), najživ-
prepoznavanja u ogledalskom međupro- što na pristojnoj udaljenosti/ nešto tako ljih boja praznine i punine:
storu nijemog dijaloga između vanjskih rijetko i neobično” (“znam što ti se de- “grudve od pijeska // moj mali pri-
oblika Svijeta i unutrašnjih kondenzaci- silo”, str. 9.) jatelj još nije vidio snijeg/
ja Sebstva – u kojoj je to Ja pjesničkog nepovjerljivim osmijehom
subjekta tako i toliko i nenametljivo i prati crte planina/ koje ka-
duboko bilo povezano-prepleteno s žiprstom ostavljam u vre-
tim nekom svojim Ti (koje je prati lom zraku/ dok mu pričam
na ovim putovanjima)! odakle sam došla/ a onda mu
“moderna Penelopa // oslikava naš u pijesku pravim Vranicu i
novi krevet sklepan od paleta / zamisli Matorac // kao da se nadam
/ zaspivat ćemo iznad brzog potoka/ s kako će ova vrela izmaglica/
glavicama potočnica svuda oko nas/ malo popeglati zimska jutra u
sa zida će nas nasmijavati patchwork koja se vraćam // ne prestaje se
naših putovanja/ dvanaest teško iza- smijati/ a ja još nisam vidjela
branih sličica / jer previše je toga bilo tako bijele zube/ pa začarano
pa se prebrzo sve i razlilo / u boje / mjerim bjelinu pijeska/ s ne-
sad u mjestu neprimjetno budimo prozirnom bjelinom dječije
se i dalje u isti sat/ ista nas tišina nevinosti // je li i moja nekad
mami u promjenljivo mjesečevo bila takva” (“grudve od pije-
ogledalo/ u njemu se i ogledamo to- ska”, str. 24.)
liko drugačiji / mi isti” (“moderna Iako je tačno da “oneobiča-
Penelopa”, str. 84.) va i narušava konvencionalne
“od Elephante hramova // pre- znakovne sisteme, usmjera-
ko Bhubaneswara do Konarka/ va pažnju na materijalni pro-
na svetim jezerima/ ispod slapo- ces jezika...”, kako piše u svo-
va Kanchajunga/ ni kišobran ne joj recenziji E. Pobrić, ipak
pomaže da ne speru tugu/ i uz sve se pitamo bi li se ova poezija
molitve u zoru u podne/ skupa i mogla nazvati i odrediti inte-
na zalasku Sunca/ dok ponoćni lektualnom (određenje kojim
obred obavljamo svatko u svom spomenuti recenzent započi-
hramu / jer predugo je tvoj hram nje gore navedenu rečenicu);
bio tijelo/ a moj je predugo bila diferencijacija, razgraničenje,
tišina” (“od Elephante hramo- specificiranje, uspoređivanje,
va”, str. 66.) razlikovanje i razlučivanje, raz-
Redukcija je na djelu, i u vrstavanje – temeljne su odlike
ontičkoj ravni (Svijet kao ne- intelektualnosti, koje ovdje jed-
što što tek trebam, eventualno, va da i naziremo u pjesničkom
otkriti kao Svijet), i u izražaj- postupku Suzane Lovrić: nje-
nostilističkoj ravni (Pjesma kao na se štastva, njezin quid (kao
sadržajnost izrečenog) rastaču
odmah, u istoj toj sintaktičkoj
Sva je knjiga “podijeljena”, tj. strukturirana kao niz svezi, u kojoj su tek bila zau-
“putopisa”, ili bljeskova s putovanja po raznim svjetskim šćena – u ovim stihovima na magičan
način sudjelujemo u istodobnom i po-
destinacijama. Prvi ciklus “Zanzibar” ima 17 tekstova, četku i kraju bilo čega (od sveg tog što
“Kuba” ima 13, “Kina, zamalo” samo jedan, potom jest rečeno)! Čarobna je i divna sama
mogućnost da se (u)čitavamo u ovu
“Vijetnam” osam, “Indija” 14 i, napokon, posljednji knjigu poezije: valjda je to najvažnije
čime je možemo preporučiti čitaocu/
(“Putovanje u mjestu – Fojnicatrans”) 10 tekstova. čitateljki (ne publici!). n

STAV 11/6/2021 77