Page 77 - BROJ 44/GODINA II/SARAJEVO 7.1.2016.

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE

Ni dobri ni loši, naprosto mrtvi

PRIČAJTE, LJUDI,

PRIČAJTE DOK MOŽETE

Neodlučno stojim na izlazu iz groblja. Kući mi se ne ide, barem ne
Piše: odmah. I tamo me čeka šutnja. Okrećem prema gradu, spuštam
Sadik IBRAHIMOVIĆ se niz Mosnik i na Mejdanu nailazim na druga Faruka. Obostrano
srdačan susret. Vraća se, veli, iz posjete bolesnom rođaku. Šetamo,
neobavezno razgovaramo i mjerkamo gdje bismo mogli zasjesti i u
miru kahvenisati. Nezarasli ožiljci vidljivi su na njemu

prezno se spuštam uskom, za- u njima i kada bi se kroz kovitlac praši- koju nije ni znao da je posjeduje, odupro
leđenom stazom nakon zijareta ne i dima prosuli jezivi krici ranjenih i se prividu, zaustavio kamion, parkirao ga
očevom grobu. Usput zastajku- urlajuće komande za povlačenje, izlazio na prvo proširenje, spustio glavu na volan
Ojem i čitam imena na nišanima bi Faruk na spaljenu čistinu naoružan i zaplakao kao dijete. Znao je da je bole-
i kičastim nadgrobnim spomenicima. Či- Crvenom strijelom, oči u oči s tenkom stan. Rano je popodne. Sjedimo u kafiću
tam imena, meni uglavnom nepoznata, i T-72, mirno podešavao daljinomjer, ni- i pričamo o književnosti. Faruk cijeni
pitam se ko je od njih bio dobar, a ko ne; šanio, okidao i onesposobljavao ga, a po- i voli perzijsko pjesništvo, Nizamijevu
ko je bio tlačitelj, a ko potlačeni; ko je bio tom još mirnije odlazio, nogu pred nogu, poemu Medžnun i Lejla osobito. Govori
asija, a ko bogougodnik. Ne znam. Meni bez da se osvrne i pogleda u strahobalnu kako su likovi Medžnuna i Lejle deper-
su svi isti. Ni dobri ni loši, naprosto mrtvi. grdosiju koju je razbucao. sonalizirani, nestvarni i kako, zapravo,
Dan je hladan, vjetrovit, baš kao i onaj No, kako rekoh, ožiljci su ostali. A bilo simboliziraju nešto sasvim drugo: čežnju
od prije dvadeset i koju godinu kada smo je i novih, postratnih. I on i ja, a i mnogi duše za praiskonom, za pradomovinom iz
sahranjivali oca otužno brzo, za dvadese- drugi, po okončanju rata ostali smo bez koje je izgnana i za kojom žudi dok čeka
tak minuta, u kratkoj pauzi između dva- posla. Balije, o kojima sam pisao u proš- na povratak u ovom privremenom i te-
ju žestokih granatiranja grada. “Pričajte, lom tekstu, a kojih u ratu, onom neposred- gobnom staništu. Upitno me gleda, a ja
ljudi, pričajte dok možete, jer na groblju nom, bezbeli nije bilo, naprosto su uzur- kažem kako bih se mogao složiti s njim.
se tako mnogo šuti”, naumpade mi Sijari- pirali naša radna mjesta. Imali su prejak Velim da naizgled definirani identiteti u
ćeva rečenica i vilica mi zadrhti. A nismo politički background i nije ih se moglo perzijskom pjesništvu najčešće to nisu i
bogzna koliko pričali. Otac i ja. Godine maknuti. Osim doslovno, a takvo šta, ba- da takvih metaforičko-alegorijskih stil-
i godine protraćili smo u jalovim nate- rem meni, na pamet nije padalo. Progutao skih postupaka ima mnogo i kod drugih
zanjima, nadmudrivanjima, igri mačke sam prvu gorku i razočaravajuću pilulu i perzijskih klasika.
i miša. I šta je preostalo? Ništa. Hladan, otišao u novinare, a Faruk, sasvim neoče- Šutimo, promrzli srkućemo prevreli
nijem grob i graktanje vrana nad mojom kivano, u kamiondžije. Budzašto je kupio čaj, zabavljeni svako svojim mislima. Na
glavom. I gorka primisao kako je među polovan kamion, vješt za mnogo štošta, malom trgu ispred kafića žubori fontana
nama sve moglo biti drugačije. I bolje. svojim rukama ga popravio, ofarbao i kao ukrašena lijepim mozaicima raznih boja i
A, eto, nije. kamiondžijski slobodni strijelac prevozio oblika, djelo vještih ruku majstora iz Ra-
Neodlučno stojim na izlazu iz groblja. sve i svašta, ugalj i građevinski materijal vene. Koji metar iza fontane uzdiže se ba-
Kući mi se ne ide, barem ne odmah. I tamo ponajviše. I sve bi dobro i potaman. Poro- rokno zdanje bivšeg kina “Centar”. Neka-
me čeka šutnja. Okrećem prema gradu, dica zbrinuta i zadovoljna, a ratni ožiljci da reprezentativna zgrada već je dugo van
spuštam se niz Mosnik i na Mejdanu nai- zacijeljeni i zaboravljeni, kao da ih nije ni funkcije, oronula, zapuštena, poluruševna,
lazim na druga Faruka. Obostrano srdačan bilo. I tako godinama. zamaskirana ogromnim, kišama ispranim
susret. Vraća se, veli, iz posjete bolesnom Jesenje jutro bilo je kada je vozio ugalj džambo plakatom i reklamom za parfem na
rođaku. Šetamo, neobavezno razgovara- za Gradačac. Lijepo jutro, bistro, svježe, njemu. Kontrast je snažan i otužan. Kao
mo i mjerkamo gdje bismo mogli zasjesti mladim suncem okupano. U Vučkovcima, kada bi neko odjenuo skupocjeno odijelo
i u miru kahvenisati. Faruk, inače, boluje nadomak Gradačca, osjeti odnekuda prigu- i obuo opanke.
od PTSP-a. Nezarasli ožiljci vidljivi su na šeni pa sve jači fijuk granate i tup udarac u - Ipak je ovo velika selendra - reče Fa-
njemu. I u njemu. A hrabar je bio. Kada zemlju koja, učini mu se, muklo zastenja, ruk pokazujući glavom na fontanu i zgra-
bi srpski tenkovi projektilima razvalili a potom krajičkom oka spazi zlatnožuti du iza nje.
linije naše odbrane, tumbe isprevrtali ro- bljesak koji ga prekri, istog časa podiže - I antifašistički Alkatraz - dodadoh.
vove komadajući tijela bosanskih vojnika u zrak i zakovitla kao perce. Snagom za U najmanju ruku. n

STAV 7/1/2016 77