Page 77 - STAV broj 347

jeziku: pripovjedački potezi u kojima au-
tor skicira silnice prethodnih zbivanja i
životne sudbine svojih junaka zapravo su
briljantne minijature kojima se zahvata u
samu srž karaktera, senzibiliteta i menta-
liteta tih likova. Majstorski potez Gudi-
ćev iz ovih priča podsjeća me na vanse-
rijsko crtačko umijeće Zuke Džumhura
u znamenitom portretu-vinjeti Ive An-
drića: ne više od pet-šest sigurnih pote-
za olovkom – i nastaje profil nobelovca
koji se ni s jednom drugom slikom niti
fotografijom čak ne može mjeriti po toj
nestvarnoj “pogođenosti”, usaglašenosti
vanjskih obrisa figure s unutrašnjim sa-
držajem, duhom i karakterom ličnosti.
Bitno je naglasiti da se Gudić u veći-
ni ovih priča koristi tehnikom “neutra-
lizacije” ili “maskiranja” pripovjedačkog
prvog lica jednine: ponekad prepoznaje-
mo da bi taj pripovjedni subjekt mogao
biti sam autor, ponekad bi mogao biti
bilo ko, a ima i priča u kojima je to prvo
lice jednine zapravo “podmetnuto” liku
izmaštanom ili konstruiranom u skladu
s bizarnošću ili fantastičnošću osnovnog u postojanju) data na sličan način kao i u njegov sapatnik-zarobljenik (koji je već
motiva (kao u podužoj priči Skoro savrše- svim ostalim, “mirnodopskim” pričama. ranije dvaput vođen na strijeljanje, pa
no ubistvo). Međutim, koliko god razno- Evo kako se duh opire nasilnim smrtima opet vraćan natrag u žice) zamolio dže-
vrsna bila ta “udubljenja nad sjedištem” u ratnim okolnostima u priči Zec: lata-stražara da njega povedu:
(u koja naslanja glavu umorni putnik u “Jednom, dok smo kisnuli jedan pored “Zapravo, trebalo je da budem jedan
kupeu brzog voza), sam doživljaj ostaje drugog u rovu, sa vodom skoro do kolje- od ovih pedeset koji su strijeljani, ali čo-
istofrekventno ili bliskofrekventno pode- na, a iznad naših glava rat je baš taj dan vjek koji je bio do mene zamolio je našeg
šen: ne predstavlja nam, naime, nikakvu imao neku proslavu, tako da je grmjelo i dželata da nas dvojica zamijenimo mjesta.
prepreku taj kaleidoskopski niz naracija iz oblaka i iz oružja, moj komšija Zec mi ‘Ko ti je ovaj?’, reče dželat pokazujući
– da sami sebe, kao čitaoci, zamislimo u je dao rakiju, jabukovaču, domaću, godi- glavom na mene.
toj ulozi, da se uživimo i više ili manje šte ’91. I ja sam, od tada, umjesto vode, ‘Ne znam, danas sam ga prvi put u ži-
prepoznamo u okolnostima, atmosferi i u lugeru imao domaću 48 stepeni jaku votu vidio’, reče moj spasilac.
u duhu ovih priča. jabukovaču.” ‘Znaš da se nećeš više vratiti?’, reče
Znakovito je da ta tamna gama “bli- Dva ratna druga, s vodom do kolje- dželat kao da govori o nekoj svakodnev-
skosmrtnog” ili “spramsmrtnog” sadr- na u rovu, igraju se i “umiru od smije- noj stvari, a ne o životu i smrti.
žaja većine ovih priča isijava i zrači iz ha”, sipajući u dječiju igračku – vodeni ‘Znam’, reče moj spasilac i nasmija se
svakodnevnog – ništa manje negoli iz pištolj koji je savršena kopija “Lugera” kao da mu je napokon pao kamen sa srca.
“graničnih situacija” susretanja likova – prepečenicu jabukovaču i zamišljaju- ‘Treća sreća.’
s opasnošću ili sa smrću. Samo su četi- ći šta bi neprijatelj, da ih zarobi, na tu Opori egzistencijalistički okus ne-
ri priče u ovom izboru (doduše, jedna za “zvrčku”, kako bi reagirao... Antologij- moći ljudske pred mrakom i pred zlom
drugom poredane) s ratnim prosedeom: ska priča Osmijeh također ima taj jaki u nama i oko nas ispunjava sve ove pri-
Kuća bez slika, I ljude ubijaju, zar ne?, Zec frekventni naboj otpora besmislu, stra- če; ambijentacija beznadnosti opominje
i Osmijeh. Međutim, i u njima je “zapaće- hu i zlu – pripovijedajući o liku koji je nas da nemamo kud pobjeći: motiv priče
nost” smrti u likovima (ili nepostojanja od strijeljanja spasen tako što je drugi Prokleti daljinski upravljač kontekstualizira
nas spram Zla kao globalne sile i sudbine
Naslov ove knjige priča sretno je i spretno izabran – jer – kad izvještaj o civilnim žrtvama rata u
Siriji (s potresnim riječima ranjene dje-
upravo taj mrak (prije kabura) predstavlja “najmanji vojčice: “Sve ću vas reći Bogu!”) zapravo
zajednički nazivnik” svih ovdje uvrštenih tekstova (ukupno funkcionira kao inicijalna kapisla za sje-
ćanja na rat na ovim prostorima. Nema
ih je 24): tamna obojenja ljudske patnje, trpnje i nesreće, izlaza iz kruga ovozemnog pakla; jedini
neobični i također pretežno tamni tonovi u očitovanju mogući stav, u kom se užiže i osnovna ide-
ja/poruka ove knjige, jeste – otpor besmi-
mentaliteta i duševnosti ljudi ovoga podneblja, pripovjedačko slu i zlu kroz nepristajanje da se u nama
propitivanje onog mračnog graničnog pojasa između samima zapate i razgranaju; pa makar to
značilo da sav stid svoje ljudskosti istoči-
materijalne stvarnosti i fantastičkog dejstva iracionalnih mo u suzama... ili da sagorimo u osmijehu
podzemnih ili nebeskih sila, kao i sve nijanse ukletosti, s kojim ćemo se, odlazeći u smrt, barem
za nekoga (za nečije, opet neizvjesno, do-
sudbinske tragike, ukorijenjenosti zla u čovjek. bro) žrtvovati. n

STAV 29/10/2021 77