Page 71 - STAV broj 360

školjku uha/ iskon bi žubor umriješćen toliko šutjeti to o čemu se ne može više
u moju kosu/ spokojna se svega sjećah” govoriti – da iz te (najteže!) šutnje poč- ALBEDO
(“Utočište”) ne progovarati sama stvar! Ni u jednom U molitvi se pregiba
Tu tenziju upitnosti, tu atmosferu tekstu pjesnikinja nije odstupila od ne- očevo skrušeno tijelo
predontičku (ili postontičku) pjesniki- izrecivosti (neimenljivosti, raspršenosti, sedžda mu se utisnula u čelo
nja održava i evocira iz teksta u tekst; i neodređenosti) razorne istine obezbićenja poput mjeseca
kad samo jednom slikom (u minijaturi) – a to je uspijevala postići održavanjem što noću oblači
uprispodobljuje pustoš i prazninu već-ne- polja polarizacije između tog “jest” i tog svjetlost
postojanja (“S jutrom zalijevam/ izdan- “nije”: dakle, druga bitna stvar jeste us- izgarajućeg sunca
ke, nejači// Istruhlo korijenje/ oplođuje postavljanje i održavanje u iskazu ontičke
zemlju// Snatrim usamljena/ u slutnji polarizacije, priređivanje samog izraza kao KAP
smjene/ života i smrti”) – ali i kad, od- “rukom pod ruku koračanja” onog što je- Dvije hiljade godina gladnih
mah u narednom tekstu, kroz raskošno ste i onog što nije, preplitanje frekvenci- padah na tlo sićušan
aliteracijsko uglazbljenje, prepliće među ja živog (životnog) i neživog (samrtnog), u zrno pšenice sklupčah
prstima po ko zna koji put već zahićenu kao u pjesmi “Lotos”: tijelo svehlo
nadu, s po ko zna koji put već u ruci za- “U kuću si dolazio kad je bila pra- rahle riječi
leđujućom se strepnjom: zna/ uz najtiša njihanja svjetla/ lijegao u pritajih u dovi
“Iz trstike sablasti i/ strahovi strše/ studene čaršave –/ velike bijele latice lo- pitoma kiša kad i čelo
sršljeni srdžbe sikću/ samonikla tijela sa- tosa // Svečeri bi tonuo u mulj,/ u utrobi strpljivo moje
bijenih/ srčom poškropljena/ dršću// Sa- cvijeta tvoj san bi se odmrsio/ do počet- spusti se na zemlju
sipaju snove u/ sluzave somove/ iz mulja ka kosmosa/ u kom nȅ bi misli/ ni riječi
spas/ suču” (“Strepnja”) nȅ bi/ u početku// Jutrom si krepak izra-
Izraz Bulićkin pri tome ne bih žurio njao/ nadvisujuć trenuća/ širio bistre zje- Milost stade u
jednokratno okarakterizirati ni snabdjeti ne u kojima/ ogledao se posljednji izlazak kap
nekom “izamskom” etiketom, možda to sunca/ na planeti”. znoja
najviše sliči nekakvoj neosimbolističkoj Dakle, spajati jedno s drugim ono
zgusnutosti sintagmi i slika. Međutim, nespojivo: studeni čaršavi – velike bijele Nespojivo se spaja i u znakovitoj mi-
tekstovi poput onih “Ofelijama”, “Stid latice lotosa; njihanje svjetla – tonjenje u nijaturi “Čovjek kog više nema”: “Rat je
gospodina K.” ili “Košmar u Medeji” mulj; širio bistre zjene – u kojima se ogle- završen/ moja porodica i ja/ živi // Sjedimo
nedvojbeno upućuju na sposobnost ma- dao posljednji izlazak sunca na planeti. za stolom/ i čekamo još samo/ da nam se
nipuliranja razuđenim kriptonarativom vratim”. Taj antagonizam prisutan je
i intertekstualnog sražavanja opse- još od nivoa sklapanja sintagmi: svje-
sivnih motiva s mogućim općekultu- tionici u dolinama usidreni; nebo je
rološkim ili literarnim predlošcima. zgužvana grafitna škrabotina; utoplje-
Ono što je najbitnije, kad govorimo o nik je isplivao u majčinim suzama;
izražajnosti njenog pjesničkog jezika, Tiresijina usta mauzolej su okopnje-
jeste prije svega dosljedno ustrajava- lih istina; odgovori će poroditi smrt;
nje na istini obezbićenja – koliko god oplemenjeni strahom, jasni u tmini;
ta istina grozomorna i razorna bila: beskonačan ljetni dan, posniježena
mjesečina; raskrivilo se ljeto iz ubo-
Amina Bulić je već s prvom da komarca; stameno udisati mrak;
majka ništavilu tvog bića, smrti želj-
knjigom provjerila i ovjerila na; skrletna sjena zrelog mjeseca ušila
najdublju istinu – onu da se u podstavu očnog kapka...
Pjesnikinja razviđa to što nije i po-
pjesnik ne piše stihove, mno pazi da se razvidnost istine na
nego da ih traži, razabire sve moguće načine ukaže ili bar osjeti
(nasluti) upravo iz tog što nije, iz tog što
ih na teksturi svijeta nemoguće je: slaganje pjesničkih slika
(palimpsesta) i reda ih i ispisivanje stihova nužno su iskoraci
tako da se iz sklopljenosti i preko te ontičke granice o kojoj sve
vrijeme govorimo. Amina Bulić je već
nanizanosti njihove za one s prvom knjigom provjerila i ovjerila
koji budu čitali otvaraju najdublju istinu – onu da pjesnik ne
piše stihove, nego da ih traži, razabi-
sva vrata zbilje... koje god re ih na teksturi svijeta (palimpsesta)
granice da su, i reda ih tako da se iz sklopljenosti i
nanizanosti njihove za one koji
što unutra, budu čitali otvaraju
u samom sva vrata zbilje...
koje god granice
čovjeku, ta da su, što unutra,
u samom čovjeku,
vrata drže ta vrata drže zatvo-
zatvorenima. renima. n

STAV 28/1/2022 71