Page 73 - STAV broj 369

tog robovanja pojaviti izbavitelj koji će ih izvesti iz egipatske Magazin “Stav” u
zemlje i povesti u Svetu zemlju, u Obećanu zemlju. Kako se sad
oni ponašaju? I oni to sve gledaju, tu pompu, ukrase koje prate dogovoru s aktuelnim
Faraona (vidjeli smo u nekoliko dersova unazad kako nam hz. mesnevihanom hadži
Mevlana to pojašnjava, pa kaže da im je bilo zabranjeno da u
lice pogledaju Faraona. Ako bi se desilo da Faraon krene uli- hafizom Mehmedom
com nekom, a sad se tu negdje nađe neko od Benu-Izraelićana, Karahodžićem
morao je odmah da okrene svoje lice prema zidu ili da padne
na sedždu, da ne gleda Faraona). Kad Faraon izdaje proglas da prenosi u nastavcima
se svi Benu-Izraelićani sakupe pred njegovim dvorom, da ih dersove iz
on daruje, vidjeli smo kako to hz. Mevlana pojašnjava taj go-
tovo tȓk tih ljudi da vide to čudo. I šta su sav taj raskoš, moć i “Mesnevije” održane
“čuda” proizveli kod Izraelićana, vidimo nakon potapanja Fa- u Mevlevijskom
raonovog naroda. Oni prosto nisu vjerovali da je Faraon umro.
I onda Allah, dž. š., da bi tu njihovu sumnju otklonio, izvadio kulturnom centru na
je iz mora tijelo Faraonovo (more ga je izbacilo) da vide da je Hafiz Mehmed Karahodžić Jekovcu.
zaista umro. Pogledajte do čega je to sve dovelo i kod muslimana,
kod vjernika. Otac mu je vrlo rano umro, ostao je bez igdje ičega. Njegov
Ovo sve pričamo da mi sebe zapitamo kakvi smo, zato što amidža, koji je bio izuzetno bogat čovjek, uzeo ga je i odgojio, i
mi, svaki od nas, nosimo faraona u sebi, a to je ovaj nefs, ovaj on je zaimao i postao bogat i ugledan u Meki. On je želio, čim je
naš ego, koji je, ako mu dozvolimo, toliko nezasitan poput ove Božiji Poslanik, a. s., učinio Hidžru u Medinu, da odmah krene
aždahe; nezasitan pohvala. Nije nam teško to vidjeti na sebi sa- za Poslanikom, ali to nije smio ni spomenuti svom amidži. Kad
mima, i okolo, koliko nam to prija, koliko nam gode te pohvale je Poslanik osvojio (oslobodio) Meku, 8. godine po Hidžri, on
i počasti, pogotovo kad dobijemo i položaj u javnom životu, a kaže amidži: “Amidža, evo ja već duže vrijeme nadam se, oče-
to se prenosi i na naš duhovni život. Neko se sad pojavi, reci- kujem da ću kod tebe vidjeti makar kakav-takav naklon prema
mo, kao duhovni učitelj, pa i on bude žedan pohvala, to je vrlo islamu i prema Muhammedu, ali ništa se od toga nije desilo. Pa
opasna situacija i valja dobro biti svjestan i mudar da čovjek to ako ti to ne želiš, dozvoli meni da ja odem da mu se priključim.”
otkrije da ne bi upao u ove zamke ovakvog faraonluka. Ako to Amidža mu kaže: “Ako to učiniš, sve ćeš ono što sam ti ja dao
ne uspije, šta mu slijedi? Bolest. Evo, kaže hz. Mevlana, razbo- morati vratiti, čak i tu odjeću što nosiš na sebi!”
ljela ga je njegova uobrazilja i onda suštinski će ta osoba, ili za- “Dobro”, kaže on amidži, i sve mu vrati: skine sa sebe tu
jednica, ili jedna grupa, sigurno oboljeti od tog vehma. Svima odjeću i nag, preko ulice, dođe do svoje majke, koja je pri ruci
nam je poznato šta se dešava s Izraelićanima, s muslimanima, imala nekakav krut ćilim, podijelila ga, poderala ga na dva dje-
kojima je poslan jedan od najvećih ljudi koji je hodao zemljom la i skrojila mu donji i gornji dio. Čim je noć nastupila, on se
– Musa, a. s. Šta mu oni prvo kažu? Kažu mu: Pa bili smo tla- tako ogrnuo i krenuo put Medine. Kad je došao u Medinu, već
čeni prije tebe, a evo opet smo tlačeni kad si i ti došao. Kao hoće da pri prilazu samom gradu spopao ga je takav hal da je bio van
mu kažu da se ništa nije promijenilo. Kroz ajeti-kerime vidje- sebe. Valja se sad sresti s Božijim Poslanikom, za kim on žudi
li smo stalno zanovijetanje: Zašto je ovako, zašto si nas doveo do godinama, a onda vidi sebe u kakvom je halu. Kako ću ovakav
mora, gdje ćemo sad? U pustinji kad se nalaze, hrana dolazi, a oni izaći pred njega?! Vidjeli su ga ashabi i uveli u džamiju i on je
pitaju: Zašto ova hrana, jednolična, daj malo drukčije hrane, onog tu prenoćio. Sutra, kad je Božiji Poslanik, a. s., došao na sabah,
što iz zemlje niče i tako... Kad im kaže: Uđite u Obećanu zemlju, u obavio je namaz i bacio pogled po prisutnima. Vidi njega, pri-
Svetu zemlju, oni odgovaraju: Hajde ti i tvoj Bog pa se borite, mi đe mu i u razgovoru s njim sazna da se zove Abdul-Uzza, dakle
ćemo ovdje sjediti. Sve ove primjere uzmimo da prepoznamo to rob onog božanstva, kipa El-Uzza, tog kipa koji su obožavali
kod nas samih jer i mi, sigurno, bivamo pozivani, non-stop, da mušrici. I Poslanik mu kaže: “Ne, ti se od danas zoveš Abdu-
uđemo u “svetu zemlju”. Ona nije daleko, ona je tu. Allah, dž. llah Zul-bidžadejn” (Posjednik dva ćilima). I onda mu je rekao:
š., kaže: “Kada te moji robovi pitaju o Meni, pa Ja sam blizu.” “Gledaj da mi budeš negdje blizu, da mi možeš što češće dola-
To mukaddes tlo je pred tobom i preda mnom, ali ovakva za- ziti.” To je 8. godina po Hidžri i on ostaje među ashabima sofe,
novijetanja, ovakvo postavljanje stvari će nas udaljiti od te ze- brzo uči Kur’ani-kerim, i gotovo sve što je do tada bilo objav-
mlje pa će nam, ne dao Bog, biti presuđeno: ostanite u pustinji; ljeno on je naučio napamet, tako je brzo pamtio, bistar, gorio
tumarat ćete tu 40 godina. Ne znači to da su oni izgubili iman, je u ljubavi za Kur’ani-kerimom.
ne govorim o tome, jer nigdje se ne kaže da su bez imana, i po- Dolazi 9. godina po Hidžri, pohod na Tebuk. Sad treba pre-
gotovo što mi za sebe držimo da smo vjernici, a jesmo, elham- ći put od Medine do Tebuka, 700 kilometara: pustinja, žesti-
dulillah, vjerujemo, tevhid potvrđujemo, ali preispitajmo se na. On prilazi Poslaniku, a. s., i moli ga: “Ja Resulallah, učini
dobro po pitanju ovih momenata u našem životu. Jer ovo kroz dovu Allahu Uzvišenom da na ovom putu, u ovoj borbi koja
šta su oni prošli, kroz sve to i mi prolazimo, nije to teško vidje- nas očekuje, poginem kao šehid.” Poslanik, a. s., učini ovakvu
ti. Jer mi kažemo, kad nam se ponudi ulaz tamo, “nek to neko dovu: “Gospodaru, ne učini dozvoljenom njegovu krv nevjer-
drugi uradi za nas”, ili se bunimo zašto to neko drugi nama ne nicima!” Abdullah pomisli, to će mene sad sačuvati, pa kaže:
kaže jednostavno, što se moramo mučiti. I onda, kad nam se “Ja Resulallah, nisam mislio tako.” A Poslanik mu odgovara:
ponudi ta stvar, obično se desi da se pokliznemo pa izaberemo “Onaj ko izađe u borbu na Allahovom putu, pa ako ga potrefi
ono što malo vrijedi. I ta generacija umire u pustinji, ti koji su groznica ili ako ga jahalica zbaci pa vrat slomi, on je šehid.” I
mu kazali “idi ti i bori se” oni ostaju u pustinji. Doći će nova zaista se to desilo kad su bili na Tebuku, pri kraju samom kad
generacija koja će biti dostojna Svete zemlje. je trebao povratak da bude (do borbe nije došlo). Tad je 30.000
Drugi primjer da navedemo, paralelan s ovim, da nam još ashaba došlo do Tebuka, bizantijska vojska nije se pojavila, i on
bude jasnije. Jedan Allahov rob koji se zvao Abdul-Uzza, ne je tu preselio od groznice koja ga je uhvatila. Abdullah ibn Me-
znam tačno je li bio rođeni Mekanac, u njegovoj biografiji nije sud, r. a., o tome priča: “Vidim u toku noći, kad se već polahko
baš jasno kazano, ali je bio Uzz, odrastao je među mušricima. spremalo za povratak (sutra oni kreću natrag), između šatora

STAV 1/4/2022 73