Page 69 - STAV broj 272

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Pandemija u defanzivi

SOCIJALNA DISTANCA

NIJE ISTO ŠTO I

FIZIČKO ODSTOJANJE

Spuštajući se niz mahalu Kula, vidjeh dotad nepoznatu mi hair-
Piše: -česmu. Umivam se, pljuskam, a potom, praćen podozrivim
Sadik IBRAHIMOVIĆ
pogledima prolaznika, izuvam cipele, uzimam abdest i, onako
neposušen, a ugodno osvježen, odlazim u džamiju, prvi put
nakon dva i po mjeseca silom prilika nametnute pauze. Osjećaj
je i lijep i, hajde da tako kažem, čudan. Lijep zbog energije,
prekrasne energije kojom džamija emanira, a čudan zbog
suzdržanosti džematlija, odsustva prisnosti

ednog od ovih mubarek ramazan- odsustva prisnosti (a ako je i ima, mislim prosjačku formulaciju, Konačno, uspravih
skih dana, a nakon znakovitog sna, na prisnost, svedena je na kratke, kurto- se i pogledah je, odnosno ono što sam mo-
o čemu ne bih, odlučujem posjetiti azne dijaloge, osmijehe i, uopće, facijal- gao vidjeti – ruke mlade žene, ali ne rekoh
Jmezarja i moje najbliže ukopane u nu ekspresiju), a što je, opet, uvjetovano ništa, baš ništa, bilo mi je, naravno, jasno
njima, premda je dan iznenađujuće topao, propisanim mjerama fizičkog odstojanja da bi moje riječi, bilo kakve, otišle u pra-
sparan zapravo, prepun vlage od koje se, a (namjerno ne upotrebljavam sintagmu, po- zno, u vjetar, jer nju, staricu koja to nije,
naročito s maskom na licu, otežano diše, jam ili termin socijalna distanca, jer ovaj nikakve riječi nisu zanimale, pa joj dadoh
jedan, je li, od onih dana kad se bez prije- pojam, premda svima jasan, nije adekva- nešto novca i krenuh dalje uz bujicu ne-
ke potrebe ne izlazi iz kuće. Ipak, oblačim tan onom što se želi reći i mišljenja sam iskrenih i također napamet naučenih bla-
se i izlazim. Moram. da ga treba zamijeniti naprijed navede- goslova kojima me je ispraćala.
Uzgred, tuzlanska mezarja raštrkana su nim terminom koji će označavati fizičku Ljudi se raziđoše, a krenuh i ja. Pru-
po nevelikim brdima koja sa sjevera i juga udaljenost, a, istodobno, neće, makar na žam korak i znanim mi kraticama i opu-
natkriljuju grad. Moji najbliži sahranjeni semantičkoj ravni, isključivati socijalnu stjelim sokacima žurim ka kući, u osamu,
su, opet, na različitim lokacijama, nerijet- iliti društvenu povezanost, kao što je to tišinu, sigurnost.
ko na dva suprotna brda, pa posjetiti sva- slučaj s dosad rabljenom, rogobatnom i Kod kuće se tuširam i brijem. Vidim,
ki mezar pojedinačno, bez automobila, po značenjski neodrživom sintagmom – so- dok se brijem, i ne prvi put, desna bora
sparini prepunoj vlage i, pride, s maskom cijalna distanca). smijalica duža je i oštrija. Ima nekakvo
na licu, nije nimalo jednostavno. Po izlasku, nakon namaza, u nevelikom medicinsko objašnjenje za takvu pojavu,
No, kako god, a razlog za posjetu me- džamijskom haremu, izverzirano moleći- valjda, koliko se sjećam, pročitao sam neg-
zarjima bio je naprosto neizostavan, im- vih pogleda, stoji nekolicina prosjaka, žena dje, desna strana lica brže stari, šta li već.
perativan, polahko, bez žurbe, nogu pred uglavnom, dok djece, zbog mjera zabrane Helem, završavam s brijanjem, umi-
nogu, povremeno zastajkujući, brišući sva- kretanja, nema, a iz istog razloga nema ni vam se, utrljavam losion i, dok slušam
ko malo slankasti znoj koji kipti iz mene, onih starijih od šezdeset i pet godina, pa kako kiša vani tutnji i pljoštimice tuče u
uspinjem se do svih mezarja, učim dove, je “teret posla” i glumatanja pao na leđa prozore, sinu mi kako u krajnjem sve to
brišem ovlažene oči, a zatim sizifovski onima koji na ulicu mogu izaći. skupa nije ni bitno: kad dotrajemo, s bo-
teškim koracima spuštam se u titrajućom Tako, dok vežem pertle na cipelama, rama ili bez njih, svejedno, ugasimo se i
omorom poklopljeni grad. prilazi mi dobro zamaskirana žena, lice zakoračimo u svijet onostranog, ostat će
Spuštajući se niz mahalu Kula, vidjeh joj, dakako, ne vidim, u rukama joj štap, za nama samo eho naše egzistencije, naj-
dotad nepoznatu mi hair-česmu. Umivam pokreti usporeni, tijelo pogureno, no oda- prije snažan, pa sve slabiji, dok, na kon-
se, pljuskam, a potom, praćen podozrivim ju je mladolike šake i isti takav osmijeh. cu, sasvim ne utihne i zgasne, kao da ga
pogledima prolaznika, izuvam cipele, uzi- Ipak, ne bez snažnog psihološkog prizvu- nikad nije ni bilo.
mam abdest i, onako neposušen, a ugod- ka, veli mi ovo: “Sine, Allah zna da imaš; Gledam se u ogledalu i smijem se. I sebi
no osvježen, odlazim u džamiju, prvi put grehota je da mi ništa ne udijeliš; daj ne- i bori smijalici i prosjakinji glumici i viru-
nakon dva i po mjeseca silom prilika na- što staroj neni radi tvog berićeta i beriće- lentnoj podmetačini i socijalnoj distanci
metnute pauze. Osjećaj je i lijep i, hajde ta tvoje djece.” koja nije isto što i fizičko odstojanje, smi-
da tako kažem, čudan. Lijep zbog energije, Šutim, vežem pertle, ne gledam je, ne jem se, ustvari, lažima svuda oko mene i
prekrasne energije kojom džamija emani- reagiram. Ona ne odustaje. Ponovo ponav- bi mi nekako lakše, kao da neka nevidljiva
ra, a čudan zbog suzdržanosti džematlija, lja, očito, instruiranu i dobro navježbanu ruka skinu s mene težak, pretežak teret. n

STAV 21/5/2020 69