Page 71 - STAV broj 272

granata palo iza naših leđa. Geleri su uda- krenuo nazad. Ostatak četnika pucao je pre- Dok su granate prelijetale i padale po
rali i odbijali se od stabla drveća dok nas je ma nama dok su se povlačili. Ubrzo se čulo selu, iz zaklona sam gledao kako su se po-
zemlja zasipala. Reče nam da odemo njima samo sporadično puškaranje. Uvjerili su se gureno udaljavali. Mi smo se trebali vratiti
slijeva jer je bio veliki razmak, sigurno 25 da im neće ići baš tako lahko. prema površinskom kopu Šikulje, ali su nas
metara, između njih i naših ljudi dolje ulijevo. Već se bližio mrak. Na liniju je dolazilo poslali na drugi dio linije.
Ostavili smo im nešto municije i kre- pojačanje, a i ljudi s alatom koji su trebali Pored restorana “Gala” provukli smo
nuli niz tranšeju. Ubrzo je otpočeo još je- kopati rovove. Mi smo dobili naredbu da se prema zgradi Ložione i čekali gdje ćemo
dan četnički napad. Izgledalo je da su bili se polahko pakujemo i povlačimo. biti najpotrebniji da nas rasporede. Mrko
riješeni da taj dan razbiju liniju odbrane. Kada smo došli u centar, sreo sam još je predvečer donio nešto hrane i, tek kad je
A onda se začulo brundanje nekog motora, nekoliko momaka koje dugo nisam bio pošao, zastade, okrenu se i pogleda me. “Ti
kao kamion da ide. Jaka eksplozija stopila vidio. Admir je sjedio na gomili drva bli- sigurno nisi čuo? Admir Mujkić je poginuo.
se s detonacijom petnaestak metara desno zu policijske stanice. Malo smo nabrzinu I on i amidža mu Kasim.”
od nas. Nekoliko sekundi poslije i druga. popričali o tom danu i uopće o dešavanji- Stiskao sam onu konzervu u ruci i po-
Ponovo je proključalo. Jaka pješadijska ma. Imao je on neki poseban šarm, vazda kušavao da progutam pljuvačku u ustima,
paljba odjekivala je šumom i proplankom. veseo i nasmijan, pa i u takvim teškim al’ nije išlo.
Pogureno smo pucali u šumu kojom su se momentima. Tako se 28. augusta 1992. godine uga-
kretali agresorski vojnici pokušavajući da Vidjeli smo se od tada još nekoliko puta po sio život jednog velikog insana. Položio je
kroz šipražje dođu do sastava šume i liva- gradu i uzavrelim ratištima oko našeg grada. moj drug taj dan život za svoj narod i svoju
de. Opet se začula jaka detonacija, a onda Posljednji put vidjeli smo se u Doboštici. domovinu, hrabro i neustrašivo poput svih
taj rezak zvuk motora. Taj dan, na tom mjestu, bili su oni najbolji gazija bosanskih.
Dva su momka pored nas pronosili jed- koje je ovaj grad imao. Taj su dan on i još Nismo te sreće da nam životne priče za-
nog ranjenog teritorijalca. Zadihani, onako dva momka došli po municiju koju smo do- vršavaju sretno. Svjedoci smo da o nekim
u prolazu, rekoše nam da pazimo jer se tenk vezli s momcima iz Živinica. Njihova četa 4. ljudima historija piše, a neki svojim djelima
kreće ivicom livade. bataljona OŠ TO bila je na najgorem mogu- pišu historiju. Mi smo časno živjeli u vre-
Povukao sam Samira za ruku. Pošli smo ćem mjestu između Doboštice i Gnojnice. menu kada su najhrabriji od Bošnjaka ispi-
prema rovu. Na našem dijelu linije napad i Malo smo opet zastali. Admir je bio sav sivali stranice naše krvave historije, hodeći
pucnjava već su bili utihnuli. Čučnuli smo prašnjav i garav. “Brate, držite se dobro”, skupa s braćom kroz tamu najvećeg zla koje
na samom izlazu iz šume. Otprilike 150 rekao sam mu bodreći ga, mada sam znao je na ovim prostorima viđeno. Jedan od tih
metara ispred nas ivicom livade kretao se i sam kakva je situacija. Nekako me blije- Bošnjaka jeste naš šehid, ako Bog da, Admir
tenk. Neki hladan znoj me oblio. Bio je to do pogledao, nije bilo onog harizmatičnog Mujkić. Hodio je u vremenu zlu, ponosno
moj prvi susret s tenkom. Na njemu je bilo osmijeha, nije u tim njegovim očima bilo uzdignute glave, izgarajući od želje da svom
više vojnika, a iza njega ih je pogureno išlo ništa osim teškog umora. “Držimo se, Amko, narodu donese slobodu. Sve naše borbe ima-
sigurno još pedesetak. držimo. Al’ ne znam još koliko ćemo. Ako ju svoj kraj, pa tako i njegova, koja nikad,
Da li iz zolje ili iz ručnog bacača, pro- se sutra ne vidimo, halali.” kao ni on, neće biti zaboravljena. Zauvijek
jektil je pogodio drvo na nekoliko metara Ja sam stajao kao ukopan jer ga nisam u našim srcima bit će mjesto na kojem će
ispred tenka. A onda je i drugi projektil do- bio navikao takvog vidjeti. Pokupili su mu- se čuvati ovakvi ljudi, daleko od zaborava.
letio s naše linije i pogodio veliki hrast tač- niciju i krenuli. Dok su odlazili, spustio je Zato, kada budete djeci svojoj i generacijama
no iznad tenka. Nekoliko agresorskih voj- sanduk municije i prebacio pušku u drugu koje dolaze spominjali imena heroja, molim
nika spalo je s njega kada je dodao jak gas. ruku. Okrenuo se, pogledao prema nama i vas da ne zaboravite ime Admira Mujkića.
Krenuo je najprije ulijevo, a onda je stao. S podigao ruku još jednom u znak pozdrava. “I ne recite za one koji su na Allahovu
naše linije sasula je po njima jaka pješadij- Tad nisam slutio da je to posljednji pozdrav putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi,
ska vatra i tenk je u tom momentu brekćući mog prijatelja. ali vi to ne znate!” n

STAV 21/5/2020 71