Page 70 - STAV broj 272

DRUŠTVO

Zapisi između ratova (25)
ONDJE GDJE SU SE KOVALI

SNOVI O SLOBODI

Malo smo opet zastali. Admir je bio sav prašnjav i garav. “Brate,
držite se dobro”, rekao sam mu bodreći ga, mada sam znao
i sam kakva je situacija. Nekako me blijedo pogledao, nije
Piše: Amir HASANOVIĆ
bilo onog harizmatičnog osmijeha, nije u tim njegovim očima
bilo ništa osim teškog umora. “Držimo se, Amko, držimo. Al’
ne znam još koliko ćemo. Ako se sutra ne vidimo, halali”

nogi momci koji su prvih dana Susrest ću rahmetli Admira tih dana u
stali beskompromisno i be- toku odbrane Turije. Bit će to prvi napad
zrezervno u odbranu Bosne i na ovo mjesto kada smo iz OŠ TO došli u
MHercegovine i svog naroda su, ispomoć u rejon Čelara. Dok smo prilazili,
ne volim reći, zaboravljeni, nego se nedo- sretali smo posljednje ljude koji su napuštali
voljno spominju. Zaborav nas je umnogo- svoje kuće u bijegu. Gore na Čelarima odje-
me i doveo u situaciju u kojoj smo se našli kivala je pucnjava. Brojno slabiji branioci
1992. godine. Svi mi koji smo to osjetili na sela, uz ispomoć koja im je stigla prije nas,
sebi uvijek se borimo da zaborav ponovo uspješno su odbili prvi agresorski napad iz
ne prevlada, da nas ne sustigne – ili nas susjednih srpskih sela pod Ozrenom.
ili našu djecu. Uveli su nas u dio terena na kojem je
Velika je žrtva položena za slobodu, za sitna šuma graničila s prostranom livadom.
ovo što danas imamo. Mnoga imena upisa- Dopola iskopane tranšeje i nedovršeni ro-
na su širom naše zemlje na kamene ploče vovi nisu davali dovoljan zaklon. Petnae-
i bijele šehidske nišane. Ali ono što želim stak minuta nakon što smo stigli otpočeo
jeste da, osim imena i brojeva, barem malo je pješadijski napad. Agresor je pokušao, uz
približim mlađim generacijama ko su i ka- jaku vatru iz PAM-a i PAT-a prodrijeti na
kvi su bili ti dobri ljudi koji su u taj teški našem desnom boku. Bilo je dosta ljudi iz
vakat hodili Bosnom. Da se barem malo raznih okolnih mjesta koji su došli u ispo-
upamti ta univerzalna hrabrost i požrtvo- moć. Slabo sam koga od njih poznavao. Je-
vanost protkana dobrotom. dan od starijih među njima, pogureno, go-
Jedan od tih velikih ljudi i dobrih duša tovo pužući, nekako dođe do nas i mahnu
jeste i naš šehid, ako Bog da, Admir Muj- rukom da krenemo za njim. “Momci, daj
kić, sin Alage i Nusrete. Bio je malo stariji ako može vas barem pet-šest da idete dolje
od mene, ali skupa smo pohađali srednju desno, nema ondje mnogo ljudi, a izgleda
školu. Ja sam bio hemijski tehničar, a on je da se glavnina napada kreće tamo.” Brzo
išao u rudarsku školu za rukovaoca rudar- Čučnuli smo na samom smo pokupili ono municije što smo imali i
skom mehanizacijom. Dobar, miran i veseo krenuli za njim.
srednjoškolac. Često smo znali na poligonu izlazu iz šume. Otprilike Pedesetak metara od nas čula se jaka
odmjeriti snage u malom fudbalu. pješadijska pucnjava, a onda je doletjelo
Po završetku škole, putevi su nam se 150 metara ispred nas nekoliko minobacačkih projektila. Jake
razišli, ali smo se ipak viđali po gradu. ivicom livade kretao se detonacije prolomile su se šumom, a zatim
U prvim danima strahote koja se nadvila je uzavrelo.
iznad nas krajem aprila 1992. godine sreo tenk. Neki hladan znoj me Ulazeći u prvi dio plitko prokopanih
sam ga ispred hotela u gradu. Pričali smo o oblio. Bio je to moj prvi tranšeja, naišli smo na tri momka. Jedan
situaciji i saznao sam da je on već u TO MZ od njih sa zelenom beretkom bio je Admir.
“Modrac”, u samostalnoj manevarskoj četi. susret s tenkom. Na njemu Doviknuh mu iz zaklona, ali nije me prvi
Njihova četa bila je ponajbolje naoružana put čuo. Kad sam doviknuo drugi put, on
pa su tih prvih dana agresije na naš grad je bilo više vojnika, a iza se okrenuo... Na usnama mu njegov poznati
išli od ratišta do ratišta, kada su napadane njega ih je pogureno išlo poluosmijeh. “Oooo, pa đe si, Amire, otkud
naše mjesne zajednice koje su graničile sa vas?” “Evo”, rekoh, “sad stigli. Gadno izgle-
srpskim selima ispod Ozrena. sigurno još pedesetak da ovdje.” U tom momentu još je nekoliko

70 21/5/2020 STAV