Page 75 - STAV broj 338

ona ne smije upotrebljavati. Treba umjetnost
NEPRESUŠNI OTPOR KRITIČKOG UMA učiniti dostupnom svima, a na ljudima je da
se dignu dotle i pokušaju dokučiti njene lje-
pote. Bit će i onih, kao što ih je uvijek i bilo,
sve (zaustiti, iskazati) i može svakako (izra- smokvama,/ dok stada bijelih i šarenih koje umjetnost neće zanimati. To također
ziti, oblikovati) bilo koji sadržaj! Ovog pje- koza/ jašu na talasima. // Ništa je svaki treba poštovati. Širu javnost treba nastojati
snika u biti definira nešto drugo (a ne neki dan umrijeti./ Kao što to Sunce čini/ bez uključiti u književne tokove, ali to se ne
“jedinstveni, njegov” model izražajnosti): imalo žaljenja.” (“O čemu sniti?”, str. 27) može dogoditi naglo jer joj otvarate prostor
definira ga i profilira sposobnost prelaže- Pjesnik nije tu da se zaustavlja na onom s kojim nije upoznata. Vraćam se na svoju
nja granica – svladavanja svih prepreka što što jeste i kako jeste – on traga za nalič- prvobitnu tezu da šira javnost upotrebljava
stoje između riječi i stvari, dojma i refleksije, jem svih stvari, otkriva tamnu stranu Mje- stvari, a književnost i umjetnost nisu stvari.
osjećanja i ideje, između vanjskog obrisa seca, uporno i konzistentno relativizirajući i Dakle, moj unutrašnji stav o ovom pitanju
i unutrašnje logike, banalnog i uzvišenog, podrivajući temeljni ontičko-logički princip jeste – priđi, vidi i shvati ako možeš”, kaže
privida i suštine, između zvuka i značenja, identiteta: A nije jednako A, svijet i život nisu autor zbirke pjesama Ex nihilo – iz ničega,
fragmenta i cjeline, materijalnog i esenci- stvoreni ni dati kao statične kompozicije u nikome, ni o čemu.
jalnog, između sna i jave, bilog i budućeg, kojima se jednom zauvijek definira i kata-
živog i mrtvog... logizira svaki njihov sastavak. POEZIJA JE ŽIVOT I ŽIVOT JE POEZIJA
“Očajne milosti pun je svaki dan/ koji dop- Dakle, duhovni postav iz kog izrasta pje- Kada piše svoju književnost, Kemal
lovljava dozivan/ posvemašnjim našim ne- snički opus Kemala Mahmutefendića na Mahmutefendić kroz metaforu objašnjava
strpljenjem./ A kada dođe, onda on – svijet produktivan način spaja i uvezuje u sebi da se “digne na nebo, pa spusti na zemlju”.
–/ čeka, pruža ruke prema nama,/ slično otkrivalački napor i nepresušni otpor kri- “Tokom života objavio sam 55 knjiga,
djetetu koje prve korake pravi./ Nijemo se tičkog uma, na jednoj, i odvažnost izrica- a zanimljivo je da nikada nisam imao am-
gledamo: u dubokoj mudračkoj/ patnji, toliko nja i žudnju za preoblikovanjem, na drugoj bicije da na bilo koji način to uspije. Pisao
svikloj. Mi i naš dan./ Hladno klizeći jedno strani; taj i takav duh traži i podrazumijeva sam zato što sam morao pisati. Pisao sam i
uz drugo,/ kao podmazani metalni klipovi/ saučesništvo čitača i tumača – jer istina u najgorim životnim uvjetima. Jedan meni
kakvog ubitačnog,/ preciznog automata.” nije sama za sebe, ona je moguća samo drag pjesnik bi kazao da je svoja najbolja
(“Drugačije se ne može”, str. 10) kao pogođenost nas samih njom: istina djela napisao u zahodu. Kada počne taj
Prva tri stiha gore navedene pjesme ima- bića jeste bol koju osjećamo i koju nosimo, unutrašnji govor – zabilježi ga. Piši bez
ju svoju muziku, zvučnost i ritam – nije u kojoj sami sebe prepoznajemo i pronala- obzira gdje si. Tu pojavu unutrašnjeg go-
samo začudnost prve sintagme (očajne zimo, saučestvujući u svedohvatnosti-sve- vora opisujem kao svoj put na nebo pa po-
milosti) to što otvara širom vrata moguć- propusnosti pjesničkog izraza. Samo tad je vratak na zemlju. To je to, nema tu puno
nosti ispisivanja pjesme: slogovi su tačno i samo tako je poezija moguća i samo tad filozofiranja. Sigurno postoje i oni koji
“izmjereni” (3-3-1-1-2-1; 2-4-3; 4-2-4), se ispunjava njezin smisao: u mraku stra- taj ciklus pisanja mistificiraju, ali barem
rimuju se “dan” i “dozivan”, aliteracijsko ha, trpnje i nesreće ukresati žišku bola na u mom slučaju, tu nema nikakve mistike.
sazvučje (“a-š-i-m”, u “posvemašnjim kojoj ćemo se ogrijati, u čijem plamu ćemo Meni je 79 godina i čitav život tako pišem.
našim”, te sva tri “m” kao posljednji gla- sami sebe spoznati i s kojom ćemo izdržati Kao student u Beogradu sam pisao tako,
sovi triju zaredom riječi) – majstorstvo je na putu do božanske svjetlosti. ‘na koljenu’, ali i sada, kao zenički penzi-
to koje otvara pjesmu u svim pravcima. A oner”, pojasnio nam je jedan od najvećih
samo je jedan pravi: onaj u kom se “on – OTAC I SIN živućih autora s ovih prostora.
svijet” poredi s djetetom koje pravi prve “Ja sam pjesnik ustvari”, rekao je Ke-
korake, pružajući prema nama ruke; u kom Sjedili otac i sin. mal Mahmutefendić i tako nam u jednoj
se, potom (kontrapoliranje!), konstatiraju Sjedili, sjedili, sjedili rečenici odgovorio na pitanje koja mu
“nijemo zgledanje” i “duboka mudračka jedan naspram drugog. književna forma najbolje pristaje.
patnja” – koja je (opet sjajno očuđenje!) Pod njima klupa, “Pisao sam novele, romane za djecu,
toliko svikla. Posljednja usporedba (s pod- nad njima nebo, sunce i mjesečina, drame, putopise, eseje, aforizme i basne,
mazanim klipovima ubitačnog preciznog kiše i smrtne tišine. ali mene proganja poezija. Volim i dječiju
automata) zatvara krug za nas (za “mi” i za književnost pošto djeca najiskrenije osje-
“naš dan”), tako da nam ostaje potpuno Sjedili oni tako, ćaju pisanu riječ, ali sam pjesnik i volio
nemoguć dojam – da je sve rečeno i prije gledali se, mislili bih uspjeti kao pjesnik. Čitavu histori-
no što se išta počelo izricati. – otac i sin. ju postojanja ljudskog roda prati poezija
“Pećine trepere,/ trag Hermesovih pot- u ovom ili onom obliku. Ako bih morao
plata u zraku,/ u odbjeglom, neznalačkom Vijekovi prođoše, dan nikako da mine, dobiti Nobelovu nagradu za književnost,
mraku,/ u osvijetljenom mraku. // Čizme ostariše obojica (umriješe li?), volio bih je dobiti kao pjesnik”, našalio se.
moćnog boga/ šumno žderu pijesak/ na ne zna se već ko je kome šta Iako smo svi svakim danom sve bliži
žalovima, žalovima/ okrvavljenim modrom i ko je kome ko; danu našeg odlaska, pa tako i naš veliki
vodom. // Pupkovina Sunca se suši,/ u književnik koji trenutno obitava u Zenici,
hrapavosti zidova/ zvižde pluća ljeta. // dok jedan od njih (otac? sin?) on nam govori da će pisati sve dok može
Mjed zvona,/ krvav zijev nad bregovima/ ne prozbori: misliti i micati desnu ruku.
do kojih se ne može stići, nikad. // Otvo- “Ovaj dan nikako da prođe.” “Kada bih rekao da imam na radnom
riš li usta, u sjenci,/ uskočiću u njih za- Na što će sin ocu (otac sinu): stolu materijala za još 20 knjiga, ne biste
kićen jednim brodom,/ ovjenčan velikim “Ipak bi, vidiš, bilo najbolje mi vjerovali. Vjerovatno ih neću nikada za
jednim ribljim repom. // A nokti ti modre,/ Poći spavati.” života ni objaviti. Kod mene nema stajanja,
oponašaju ludi plavac/ tamo u stranama. dok dišem, pisat ću i objavljivat ću. Poezija
// Mažem se ruzmarinom,/ ti se maziš sa Željko Grahovac n je život i život je poezija”, zaključio je naš
razgovor Kemal Mahmutefendić. n

STAV 27/8/2021 75