Page 72 - STAV broj 261
P. 72

KULTURA



          Šimo Ešić, književnik

          BOSANSKI JEZIK ZA





          MENE JE MOJA KUĆA





          I MOJA MAJKA







                                            “Za mene, na simboličkoj ravni, najvažnije da smo uspjeli
                                            sačuvati nešto bosansko u vrijeme kad se sve s tim predznakom
                                            nastoji potrati i pobrisati. Izbrisani smo kao stanovnici iz Ustava,
                                            pridjev bosanski pobrisan je čak i iz naziva gradova i drugih

          Razgovarao: Elvir MUSIĆ           toponima, uporno nam ga nastoje pobrisati i iz imena jezika,
                                            a rade na tome da se pobriše i iz imena domovine. Činim
                                            sve da se okupimo oko tog pridjeva, oko onog srcolikog
                                            oblika ‘naše kuće’, da ga učinimo dragim i poželjnim svakom
                                            stanovniku naše zemlje, onako kako je to stoljećima bilo”


                ovoda za ovaj razgovor, kao i sa   izdavački rad. O svemu bismo pomalo, ali,   da to danas prepoznajemo i oblikujemo u
                svakim umjetnikom i javnom lič-  kao dječijeg pisca, najprije bih Vas pitao   draga sjećanja. A onda da tim očima i tim
                nošću, ima mnogo, ali neposredan   o djetinjstvu. Kako ga pamtite, u čemu je   dječijim srcem razumijemo današnje dje-
         Pje navršenih 50 godina književnog   njegova čarolija, je li Vas ona opredijelila   tinjstvo, njegove potrebe, želje, strahove
          rada Šime Ešića i izlazak njegovih Izabranih   za vjernost dječijoj literaturi?  i nadanja. A posvećenost dječijoj knji-
          djela za djecu i mlade. Šimo nam otkriva da   EŠIĆ: Čim sam prvi put progledao, ugledao   ževnosti? Često me to pitaju i ja to, onda,
          svih ovih godina nije radio ništa drugo nego   sam moje drage rodne Breze. Njive, šume,   ne umijem tačno i precizno objasniti. Jer,
          pokušavao ljudima nacrtati “po jedno malo   voćnjake, potoke, zatalasano obrežje između   nema tu nikakve tajne ni čarolije. Sve je
          sunce u duši da ogrije njih i one oko njih”.   Konjuha i Majevice. Šta drugo raditi u   došlo nekako spontano, sasvim prirodno,
          Činio je to nekim svojim stihom, pričom,   takvoj ljepoti – nego voljeti?! U šta god   neusiljeno i neplanski. Izražavam se ona-
          ili plemenitom idejom, nečime što će nas   pogledaš – zaljubiš se. Pogledaš brezu –   ko kako osjećam, ne komplikujem nepo-
          pokrenuti, fokusirati na prave vrijedno-  zadrhtiš kao breza, pogledaš jabuku – za-  trebno i ne “filozofiram”, pišem tako “da
          sti, okrenuti jedne drugima, zbližiti i uči-  rumeniš se kao jabuka, pogledaš krušku   me cijeli svijet razumije”, pa i mali ljudi
          niti boljima. Naročito je to nastojao činiti   – sav se istopiš od miline, kao kruška u   s posve skromnim životnim i čitalačkim
          djeci, a naglašava da je u tome bio iskren,   ustima, pogledaš dunju – duša ti na dunju   iskustvom. Zato, obično, na to pitanje od-
          potaknut velikom ljubavlju i energijom,   zamiriše. Pogledaš Lucu – i ništa više ne   govorim da ja, ustvari, i ne pišem za djecu,
          koja ga i danas, kad je podobro “usporio   vidiš! Joj, ta Luca! Ljudi moji! Sunce je   nego “za djecu i osjetljive”, dakle, “za dje-
          hod”, još uvijek drži i pokreće. “Djeca tu   čekalo da ona ustane, pa je tek onda izla-  cu u najboljim godinama” – što će reći i za
          iskrenost nepogrešivo umiju prepoznati i   zilo iza obronaka Majevice. Kad ona pro-  one koji nisu potpuno protjerali dijete iz
          često višestruko uzvratiti. Na svoj dječiji,   lazi kroz selo, i ljudi, i cvijeće, i drveće se   sebe. A inspiracija je za mene život sa svim
          neiskvareni, nekalkulantski način. I to je   okreće za njom – svi postaju lucokreti. Čak   svojim nesagledivim šarenilom, s malim i
          ono što me uvijek iznova diže i uspravlja”,   i suncokreti zaborave gdje je sunce – okre-  velikim radostima i tugama, ushićenjima
          reći će Ešić i dodati da je u tome uspio   ću se za Lucom. Eto, pamtim takve i slič-  i čudesima, kojih ima na svakom koraku,
          kada je spoznao da nijedna stvar koja mu   ne sitnice koje su iz te perspektive izgle-  svuda oko nas. A, bogme, i u nama.
          je “jela živce” zapravo nije vrijedna njego-  dale ogromne i životno važne, a danas se
          vog zdravlja, osmijeha i unutarnjeg mira.  od njih može napisati duhovita priča, kao   STAV: Koje su to životne vrijednosti, mo-
                                            što je moja Prva ljubav treći put. I čarolija je   ralne vrijednosti, po Vašem mišljenju,
          STAV: Osim književnog, zapažen je i Vaš   upravo u tome, u tom pomjerenom uglu iz   najbitnije, a koje pisanom riječju želite
          novinarski, društveni, kulturni i naročito   kog se tada posmatrala stvarnost i umijeću   prenijeti djeci?



         72  5/3/2020 STAV
   67   68   69   70   71   72   73   74   75   76   77