Page 59 - STAV broj 325

Nevjerovatno, pomislih. Bilo je nečeg prostora, bilo nas je ukupno devet: tetka u tom momentu... Konačno, uspio sam
simboličnog, odvažnog u toj vijesti koju Begajeta, njene kćerka Murveta i njen muž reći: “Ma nisi trebala. Hvala.”
sam upravo čuo. Dok su diljem Bosne Vehbija, druga kćerka Kanita zvana Kana, Okrenula se nazad i odšetala iz dvo-
mrzitelji ove zemlje “ognjem i mačem” unučad “Emina Velika”, “Emina Mala”, rišta. “Prebirao“ sam izgovorene riječi,
nastojali nacrtati nove granice Srbije, si- Dženad, mati i ja. Osjetio sam mučninu, preispitujući da li sam rekao nešto bez
lom stvoriti Veliku Srbiju, pritom zapo- tjeskobu, a kako sam prethodno pojeo veze... “Ma nisi trebala”, odzvanjalo je u
sjedajući, rušeći, paleći ognjišta, kuće, “sepet” šljiva, imao sam neugodne i du- mojoj glavi kao nešto najgluplje što sam
imanja, posjede, ono što se generacijama gotrajne grčeve u stomaku. Nisam mogao mogao reći. A tako se potrudila.
stvaralo i brižljivo uređivalo, dotle se u otići do toaleta niti ispred skloništa... A Nisam mogao spavati, jedva da bih
Kladnju gradilo. Nicao je novi dom. Bilo nisam više mogao ni trpjeti, samo mi je se obazirao kada bi me zvali da jedem,
je to opredjeljenje da će se, uprkos svemu, bilo bitno da to bude tiho. sve su mi misli bile usredotočene na to
ostati na ovim prostorima. Vehbija, inače miran i staložen čo- kada ću ponovo vidjeti Zanu. U konač-
“Zadužio” sam civare i kaldrmom, vjek, ustao je, vidno iznerviran, obrativ- nici, redovno smo šetali mahalom, Zana
prečicom, od tetka Begajetine kuće spu- ši se svojoj djeci: “Ko je prdnuo? Ja ovo i ja, katkad u kombinaciji s “Eminom
stio se, pored turbeta, do pijace. Pazarili izdurat ne mogu”, da bi potom izašao iz velikom”, katkad s “Eminom malom”, u
smo i utovarili dvije vreće od po 25 kila skloništa. Uzalud se “Emina velika” va- ovisnosti ko je bio raspoloživ i “potku-
gradačačkih šljiva. Usput ćemo kupiti i dila. Volio bih da sam u zemlju mogao pljiv” za slatkiše. Često bismo “koristili
šećer. Valjalo se sad vratiti, pod punim propasti... Ipak, barem zvanično, nisam priliku” da zajedno pobjegnemo u jedno
tovarom, nazad uzbrdo. Išli smo okolo, bio krivac. Srećom da je granatiranje brzo od mahalskih skloništa ako bi se oglasile
asfaltiranim putem. Sve je bilo spremno prestalo, izjurio sam na sprat do toaleta. sirene, što je znalo izluđivati i njene ro-
za pravljenje bestilja. Naložena vatra u ditelje i moju mamu.
dvorištu, pripremljena plitka šerpa veće LJUBAV SE ZOVE ZANA U redovnim ciklusima, gotovo na
dimenzije za ukuhavanje. Uključen ra- Do kraja dana uspjeli smo riješiti i dnevnoj osnovi, granatirana je čaršija.
dio s milozvučnim taktovima, starograd- drugu vreću. U ostavi, prizemnom dijelu Izbjeglice su i dalje pristizale u Kladanj,
skih pjesama i sevdalinki. Pripremljen kuće, odmah do podruma, donijeli smo a s njima, uglavnom, i nepovoljne vijesti
je i doručak. Maslenica od crnog brašna, bestilj da se ohladi. Tu sam vidio, bila je s ratišta... Sve je više područja “padalo”
s komadićima suhog mesa, pušila se na solidna zaliha brašna, šećera, buranije, pod okupaciju.
stolu, ispod starog duda. Pored masle- krompira, tikvi, luka, mrkve, džemova,
nice “sud” – u metalnu posudu izliveno kiselih salata, zelenog paradajza umota-
mlijeko koje se tokom noći ukiseli, ta- nog u novine kako bi čim prije sazrio...
kve masnoće da je moguće ostaviti kaši- Držala se i krava, što je značilo i siguran
ku u uspravnom položaju ako se zabode izvor “bijele tehnike” – mlijeka, kajmaka,
na sredini. sira... Bilo je nacijepanih drva, a i šuma
Nije bilo vjetra. Nije bilo pretjerano je bila blizu. Ne bude li novog “pomje-
vruće. Nije bilo oblaka. Poznata lica. Ne- ranja”, neće biti oskudice, barem što se
kada smo “dobijali” domaći bestilj na po- tiče hrane i ogrjeva.
klon kad bi tetka dolazila u Olovu, sada Mirzana, a zvali su je Zana, obilježila
sam i sam bio dio tog procesa. je moj treći i naredne dane i sedmice u
Druga mamina tetka Dika bila je Kladnju. Pojavila se s “Eminom velikom”,
“specijalista” za sirupe, sokove od zove, pozvavši me da pomognem oko prebaciva-
ruže, slatko od dunja. Zajedno s rodica- nja robe s kamiona. Njena porodica drža-
ma, “Eminom malom” i “Eminom veli- la je skladište. Tog dana prebacivali smo
kom”, bili smo zaduženi da očistimo šlji- prehrambene proizvode, s ruke na ruku,
ve od košpica. Sve je bilo pitanje mjere. nas desetak djece iz mahale. Tu je, prvi
Odgovarajuća vatra i miješanje. Mijenjali put, nešto “zaiskrilo”. Isprva duži pogled,
bismo se na smjene, vrteći masivne drve- zatim bi se pogledi katkad sreli, nasmijala
ne kašike ukrug, ukuhavajući smjesu od bi se, a ja bih se namah zacrvenio.
šljiva i šećera, kako bestilj ne bi zagorio. Zaradio sam čokoladu, a rodica “Emi- “A ti se zamomčio”, dobaci mi rodica
Gradačačke šljive bile su dosta krupnije na velika” i ostali dobili su po dvije čo- Kana. “Hoćemo l’ te ženit’ odavde”, za-
i slađe u odnosu na do tada probane. One kolade. Čudno. Mislim sam da je to iz dirkivaše me muški članovi rodbine. “A
koje su rasle u Petrovićima. Nisam se dao nehata. Nekad poslijepodne zvala me dobro si probr’o, inače ti je sve rodbina,
smesti, a niko mi nije ni plaho branio, “Emina mala” da izađem. Ispred dvori- Čamdžići, Đozići...”, dodade poluozbiljno
barem je kilogram šljiva završilo u mom šta stajala je Zana. tetka, koja je znala rodoslov deset koljena
stomaku. S obzirom na to da je dan vid- “Ostali smo ti dužni čokoladu”, reče i dalje unazad.
no “okrać’o”, uspjeli smo “riješiti” samo Zana. “Ali ovo je Milka, a ne...”, zaustih da Bio sam predmet šegačenja tih dana,
prvu vreću. kažem, da nije ista čokolada kao kod dru- valjda u odsustvu bilo kakvih drugih ve-
Drugog dana ustali smo ranije. Na- gih, a Zana me prekinu. “To je za tebe, ja drih vijesti. Uprkos ratu, neizvjesnosti,
ložili vatru, pripremili šljive i prije nego sam birala”, potom obori pogled, ugriznu granatiranju, izbjeglištvu, neimaštini, bio
ćemo ih ubaciti u šerpe ponovo će se za- se za donju usnu očekujući moju reakci- sam sretan. Živio sam svoj pubertetski
čuti sirena. Strčali smo u podrum tetka ju... Tlo mi se uzmicalo, hiljade misli, htio dio života, s najdubljim, iskrenim i na-
Begajetine kuće, koji je, po procjeni, bio sam je pozvati da prošetamo, namjeravao ivnim, dječijim emocijama prema Zani,
dovoljan da izdrži granatiranje. Počeli sam nešto izrecitirati, nešto reći pametno, djevojčici blago valovite tamne kose, ze-
su “poznati” zvižduci i detonacije diljem parafrazirati, u stilu Marlona Branda iz lenkastih očiju, koja je živjela ondje gdje
kladanjske čaršije. Na malom prostoru, mlađih dana, htio sam ispasti mangup i završava kladanjska mahala Drum, a po-
u svega nekoliko kvadrata podrumskog kul, ali nisam još ništa znao, posebno ne činje Borak. n

STAV 28/5/2021 59