Page 62 - STAV broj 325
P. 62

DRUŠTVO



                                                                              će najprikladniju zemlju i najzgodnija mje-
                                                                              sta da ispuni svoju želju. Ja prvi dočekujem
                                                                              buru, a za mnom će Ugri i Mlečani i ostali
                                                                              narodi okusiti svoju sudbinu.”
                                                                                 A pet stotina godina nakon Bellinija,
                                                                              pred kleknutim kraljem, kao pred kakvom
                                                                              ikonom, zapanjen i sav shrvan, stoji Krleža,
                                                                              nestvaran, kao da je iz kista istisnut. Možda je
                                                                              Stjepan Tomašević jedini evropski kralj prema
                                                                              kojem se veliki pisac odnosio s neskrivenim
                                                                              simpatijama, a to je vjerovatno i razlogom
                                                                              zašto ga uporno zove posljednjim bogumil-
                                                                              skim kraljem, okrećući glavu od historijske
                                                                              činjenice da je Tomašević prihvatio papinu
                                                                              krunu i umro kao katolik. Krleža, smrvljen
                                                                              pod ovom slikom, tu u prostorijama Hrvat-
                                                                              ske akademije nauka i umjetnosti, okreće se
                                                                              lijevo i desno, dok u njemu nastupa takav
                                                                              bijes i takav osjećaj vlastite mizernosti i ta-
                                                                              kav osjećaj ništavnosti pred tim Kristom u
                                                                              kojem vidi lice i tijelo i kosu Evrope, da mu
                                                                              dođe da zagmiže po ovim zidovima poput
                                                                              Kafkinog kukca ili, kako je sam često znao
                                                                              reći, da uzme revolver i počne strijeljati sve
                                                                              redom, kao što to čini mladi Horvat u Galiciji.
                                                                                 Kroz stoljeća odjekuju misli Stjepana
                                                                              Tomaševića dok kleči pred Kristom u Cr-
                                                                              kvi Svete Marije i smišlja pismo za koje već
                                                                              unaprijed zna da ni za trun neće pomjeriti
                                                                              smrzlu savjest onog kojem je upućeno, te
                                                                              mu se čini da ga više i ne sastavlja za onog
                                                                              na koga je adresirano već ga šalje ovamo,
                                                                              kroz stoljeća, možda tom nervoznom mla-
                                                                              diću u odijelu u hodniku HAZU u Zagrebu,
                                                                              koji stoji pred njegovim licem i mrvi se u
                                                                              stravičnom očajanju, možda tebi koji upra-
                                                                              vo čitaš ovaj tekst, možda svima nama koji
                                                                              još nismo uništili u sebi sposobnost da se
                                                                              svom dubinom vlastitog bića rasprostremo
                                                                              po boli čovjeka ostavljenog i izdatog od svih
                                                                              na pravdi Boga. I zaključuje Stjepan Toma-
                                                                              šević svoje pismo koje je počeo s dubokom
                                                                              nadom, a završava ga krajnje rezigniran i bez
                                                                              ikakve vjere, i koje će istinski pročitati tek
                                                                              oni koji ga nakon tolikih stoljeća izvadiše iz
                                                                              mora vremena i otvoriše bocu. Završava ga u
                                                                              potpunom očajanju: “Ono što iskusih, tebi
                                                                              obznanjujem, da ne bi jednom rekao da nije
                                                                              bilo prijavljeno i da ne bi mene s nemarno-
                                                                              sti potvorio. Moj je otac tvomu predšasniku
                                                                              Nikoli i Mlecima udes Carigrada proricao;
                                                                              kršćanstvo je na veliku štetu izgubilo carski
                                                                              stol, stolicu patrijaršije i stup Grčke. Sada ja
                                                                              tebi proričem: ako mi vjerujete i pomogne-
                                                                              te, spasit ću se, inače ću propasti i sa mnom
                                                                              mnogi drugi. Ovo ti doglasuje Stjepan; ti,
                                                                              koji si otac kršćanstva, daj savjet i pomoć.”

                                                                              BOSNA KLEČI PRED EVROPOM
                                                                                 Miroslava Krležu pustit ćemo da nam
                                                                              dočara drugi dio kompozicije Stjepan Tomaše-
                                                                              vić kleči pred Kristom. U eseju Jadranska tema
                                                                              piše on ovako: “Ima li u evropskom slikarstvu
                                                  Stjepan Tomašević, fragment sa slike   mnogo kraljevskih donatora koji tako pokor-
                                                  venecijanskog slikara Jacopa Bellinija
                                                                              nički iskreno kleče pred Likom Spasiteljevim


         62  28/5/2021 STAV
   57   58   59   60   61   62   63   64   65   66   67