Page 64 - STAV broj 339

DRUŠTVO

Ali ne dadoše Krajišnici od kladuške. A može se to reći samo za-
nāma. Niko njima nije dobro hvaljujući tim bezimenim dalmatinskim
radnicima koji su, tri godine odvojeni od
učinio a da oni trostrukim vlastitog doma, utjehu našli ovdje, među
dobrom ne uzvrate. Ne ovim grubim Krajišnicima, koji s površi-
ne izgledahu hladni i nepristupačni kao
dopustiše Dalmatincima da da ih nisu žive majke rađale već ih oni
klesali iz kamena, ali kada ti dozvole da
odmah idu kući, prije nego razmakneš te njihove oklope, onda nađeš
džamija bude i zvanično ondje pravo more, sve od pamuka, bijelo,
da se valjaš i uživaš u njemu tri godine ako
otvorena. A taj dan, 27. treba i da nikom ne dosadiš. Svoju ljubav
septembra 1901, načiniše prema ovom narodu provukli su kroz ci-
jelu munaru. U svakom kamenu načini-
takvu feštu da se o njoj li su po jednu rupu pa kroz nju provukli
pedeset godina jednakom željezne šipke debele 20 milimetara. I po-
vrh svega, na kraju svaki uzidani kamen
snagom pripovijedalo, i ovdje zališe olovom. Može nebeski svod da se
u Krajini i ondje u Dalmaciji. sruši, ali ova munara, jok, sikter, rekoše
na kraju kada sve bi gotovo, potpuno svje-
sni da za tri godine nisu naučili na kojem
koji su živjeli u tim kulama na starom gra- se mjestu tačno upotrebljava ta riječ, sik-
du i bili takvi junaci da su znali izbiti i na ter, koju su tako zavoljeli da bi je nosili
to njihovo more sve ganjajući kaurske ka- sa sobom i u Dalmaciju i posvud gdje su
petane i njihovu vojsku. A Dalmatinci bi radili i često je izgovarali, onako, iz čista
se samo dobrohotno smješkali i na svaki mira, samo da je oslušnu i uzmu joj mjeru.
spomen mora zabacivali glavom kao da I nasmijaše se, a ljudima domaćim, koji
im je suđeno da ga nikada više ne vide, a su ih prvi put gledali a da nisu prekrive-
onda bi zapjevali kakvu krajišku pjesmu, ni bijelim kamenim prahom, dođoše sad
pa dalmatinsku, i tako sve dok ih umor ne nekako isuviše stvarni.
bi savladao i san razbacao na sve strane. Ali ne dadoše Krajišnici nāma. Niko
Svu zahvalu za gostoprimstvo, koje je njima nije dobro učinio a da oni trostru-
trajalo tri godine, i za pažnju koju su im kim dobrom ne uzvrate. Ne dopustiše Dal- namazani uljem, nosali, kao kakvi divovi,
posvećivali domaći ljudi do te mjere da matincima da odmah idu kući prije nego ovdje na meraji, i pehlivane koji hodaše na
su pred njima počeli izgovarati njihove džamija bude i zvanično otvorena. A taj gajtanima razapetim među kulama starog
riječi – pa ne bi rekli sahan nego pjat, i dan, 27. septembra 1901, načiniše takvu grada, već nagovoriše kotarskog predstoj-
ne bi rekli čakija nego brtulin, i ne bi re- feštu da se o njoj pedeset godina jednakom nika Atifa Omara Bahtijarevića, njihovog
kli findžan nego čikara, i ne bi rekli tava snagom pripovijedalo, i ovdje u Krajini i Bahtiju, da dovede iz Bihaća, Banje Luke,
nego pršura, i ne bi rekli krastavac nego ondje u Dalmaciji. I ne samo da obukoše Zagreba, Karlovca, odasvud, najbolje bici-
kukumar – Dalmatinci izliše u onim dani- narodnu nošnju, i opasaše sablje i zaigraše kliste, te organiziraše i biciklističke trke,
ma kada je došao red da se njihove kame- kolo i nagizdaše konje, dovedoše najbrže koje niko od njih do tad nije vidio.
ne kocke slože u džamiju. I danas se kaže vrance pa načiniše mejdan, i obdulju za U spomen na taj veliki dan za Veliku
da u cijeloj Bosni nema čvršće munare najbrže trkače, i hrvače koji su se satima, Kladušu ostade jedan natpis uklesan u

64 3/9/2021 STAV