Page 65 - STAV broj 339

Posvećena je Svetom Georgiju i nalazi se
svega stotinjak metara ponad džamije. Ali
zašto se na njeno otvaranje moralo čekati
punih dvanaest godina? Kazuju da je osve-
štana tek 1913. i da je i tada u Kladuši pri-
ređeno veliko slavlje, možda ravno onom
za otvaranja džamije, ali to ne možemo sa
sigurnošću znati jer niko ne navodi kakvo
je bilo niti ga opisuje. Ako znamo kako su
se tada po manjim bosanskim gradovima i
mjestima teškom mukom skupljali prilozi
i gradile crkve, onda nam neće biti teško
pretpostaviti da je ova crkva možda za-
početa kada i džamija, ali je dovršena de-
setak godina kasnije. Uglavnom, novine
nisu zabilježile njeno osvećenje, niti je ko
imao potrebu da na zidovima njenim ili
na ulaznom portalu uklesuje kakav zapis
koji bi nam nešto kazao o tome.
Na Crkvi svetog Georgija, uz ulazna
vrata, stoji spomen-ploča, ali ne govori
nam ništa o vremenu gradnje i tadašnjim
ljudima koji su voljeli svog Bahtiju i dugo
se sjećali života s Dalmatincima što ’no
pijahu bevandu kao vodu i po cijeli dan
bijahu supjani. Ne, govori nam ta ploča
da upamtimo taj 19. juli 1941. godine,
kada su u ustaškoj hajci za pravoslavnim
stanovništvom Cazinske krajine ovu cr-
kvu iskoristili kao stratište. “U teškom
vremenu ustaškog bezumlja 1941. godine
u ovoj crkvi na zvjerski način ubijeno je
kamenu i jedan kratki novinski članak Nade: “Nakon svečana banketa priredile nekoliko stotina Srba, među kojima naj-
koji, požutio, čuči u sarajevskom arhi- se popodne konjske, pješačke i koturaške više žena, djece i staraca. Spomen-ploču
vu, a među njegovim slovima mreška trke, a svu tu sliku okitiše ljepe narodne podiže narod Velike Kladuše.”
se atmosfera onog davnog dana od prije igre. Uveče je blistala starinska Kladuša Da zanijemi čovjek. I da klekne pred
120 godina, kada je Velika Kladuša dobi- i džamija u njoj u žarkim šarama bengal- ova slova i pred ovu crkvu uz čiji se zvo-
la džamiju klesanu u kamenu, čvrstu da skog svjetla i vatrometa.” nik uspinjahu tolike nevine duše i da
je nema do Stambola i bijelu da u nju ne Natpis je uklesan nad džamijskim vra- zapali stotinu svijeća. U mraku ispod
možeš gledati. Tekst je objavljen u tadaš- tima i oni koji razumiju turski, a znaju či- sklopljenih vjeđa osjeti kako mu se ci-
njim novinama Nada, ali tek tri mjeseca tati arapske harfove kažu da piše ovako: jela utroba raspada i kako mu se duša
nakon proslave, kada dalmatinski maj- “U ovaj kraj prispio je jedan sretnik (Ba- mrvi u lug. Ali, nije ga strah. On i dalje
stori bijahu već daleko, tešući zgrbljeni htijar) / A kojeg su svi mještani zavoljeli jednako dopušta tom bolu da ga proži-
na svojim skemlijama kamen pod nekim / Taj Bahtijar podigao je ovu časnu dža- ma i da raste u njemu, svom silinom,
drugim starim gradom i pričajući novim miju / Pa neka mu je stanište u Dženne- sve dok se ne slome pod njim desetljeća
domaćinima da im niko nije priredio ta- tu, a drug jari-gar (Ebu Bekir). Godina vremenskih naslaga i sa svih strana za-
kvu feštu kao ti ludi Krajišnici pod kula- 1319” (1901). čuje sablasne krike umorenih na prav-
ma kladuškim – sikter i velehavle. di Božijoj. I poželi tad u bol sav da se
I novinar Aleksandar Ravlić u mono- SPOMEN-PLOČA pretoči i da ga ona okrilati pa da pole-
grafiji Velika Kladuša kroz stoljeća piše da je Historičari kazuju da je iste godine ti nad ovim gradom, uzvišen kao orao
čin otvaranja džamije donio do tada najve- kotarski predstojnik Bahtija dao da se nad svim što je ispod njega. I da krikne
će slavlje u ovom kraju, pa citira članak iz u Kladuši izgradi i pravoslavna crkva. odozgo, s nebesa: Hvala svakom Krajiš-
niku i svakom Bošnjaku i svakom onom
Brzo je narod svikao na njih i zavolio te pitome i čestite ko je za Agresije na Bosnu, kada su na
agresorskoj strani sve džamije bile srav-
dalmatinske klesare. Znao je cijeli kraj da potajice drže njene sa zemljom, prošao pored ove cr-
burače s bevandom u Grabarskoj rječici. Zbog toga bi se svako kve i nije ni pomislio na osvetu i hvala
svakom onome ko zastane pred ovom
malo spuštali do obale i, sakriveni u vrbiku, sipali je u drvene pločom i pročita opomenu ispisanu na
džezve iz kojih su pili vodu, pa se vraćali, sjedali na svoje njoj. I molitva, odavde, iz Kladuše, sve
i jednom jedinom Bogu, da nikada više,
skemlije i nastavljali uporno i tvrdoglavo da biju željezom u niko, svoje bogomolje i nacionalne spo-
kamen, bijeli od kamene prašine da su im, kao prikazanjima, menike kulture ne ukrašava ovakvim
pločama, pred kojima u čovjeku usahne
samo oči virile. Ali nikom nije palo napamet da ih prijavi. svaka riječ pa naprosto zanijemi. n

STAV 3/9/2021 65