Page 79 - STAV broj 211

života, seksualna tematika – dakle, sve “BIT ĆE OVDJE, MAHO, KRVI” pretjeranosti u izvedbama, uspjeli postojeće
ono što određuje i “čehoslovački novi Radnja kreće u kući porodice Zolj, likove nadograditi i učiniti originalnim.
talas” – poslužit će i kao najreprezenta- kada se s posla vraća otac Mahmut (Emir Najvažniji segment režiserskog koncep-
tivniji primjer Kusturicinog filmskog Hadžihafizbegović) i započinje uobičajeni ta jeste konačni slom dviju utopija, Dinine
izražaja, ali ostati i jedno od najboljih “redovni” kućni sastanak, na kojem bra- ideje o čednoj ljubavi i očeve o komuniz-
ostvarenja cjelokupne bosanskoherce- ća Dino (Davor Golubović), Kerim (Sabit mu, “koji mora doći do 2000. godine”. Dok
govačke kinematografije. Film o odra- Sejdinović) i Midho (Sin Kurt) prepriča- iz današnje perspektive za ljubav još ima
stanju tinejdžera Dine (Slavko Štimac), vaju svoje dnevne propuste, a što nerijet- nade, komunizam je otišao u nepovrat sa
u kojem su teške šezdesete u Sarajevu ko završi batinama te zaštitom majke Sene smrću Dininog oca, što je simbolički od-
autentično oživljene kombinacijom no- (Gordana Boban). Već od ovog prizora po- nos koji režiser potencira na kraju pred-
stalgije i surovosti, predstavlja, zapravo, staje jasno da režiser Mladenović ne želi stave. Dakle, sasvim je jasan Mladenovićev
najuvjerljivije djelo prve, tzv. sarajevske kopirati stil Emira Kusturice. Naprotiv, kritički osvrt na Jugoslaviju i njeno poli-
faze Kusturicine karijere. “U odnosu na on traga za novom izvedbom kojom će tičko uređenje, te taj period naših prošlih
režiserove kasnije filmove, vizualni je nastojati komentirati film i dešavanja u života režira kao stanje iščekivanja boljeg
prosede ovdje razmjerno suzdržan, što njemu. Zato će glumci u predstavi istovre- sutra koje nikako ne dolazi. Jer, nasuprot
izvrsno odgovara priči”, piše Nenad Po- meno podsjećati na one iz filma, ali opet filma u kojem porodica Zolj na koncu od
limac u knjizi Leksikon YU filma. Sidra- biti drugačiji, autentični, svoji, teatarski će države ipak dobije novi stan, u predstavi
nove replike, “Svakoga dana u svakom povremeno prezentirati i jedan parodijski on biva dodijeljen drugoj, podobnijoj oso-
pogledu sve više napredujem”, “Hoće li odnos prema onome što igraju, a što ne žele bi. Sve ovo, naravno, neodoljivo podsjeća
u ovom gradu ikada zasjati sunce kako ismijavati već učiniti duhovitijim, drama- i na sadašnji život u državama nakon ras-
treba”, “Šta si zin’o k’o peš?”, saživjet će tičnijim, tragičnijim. Ipak, određena doza pada Jugoslavije i rata, što, s jedne strane,
s glumcima, režijom, arhitekturom u fil- karikaturalnosti bit će primjetna u mae- potvrđuje univerzalnost Sidranovog dje-
mu, odjećom likova i postati neodvojiv stralnim glumačkim izvedbama Admira la, ali i prokletstvo ovdašnjeg čovjeka koji
dio života Sarajlija. Glamočaka i Tatjane Šojić, koji će Cvike- zbog borbe s političkim sistemima zabo-
Režiser Kokan Mladenović predstavu raša, odnosno Upravnicu, kreirati u goto- ravlja na sebe, na svoju sreću i osjećanja,
započinje dolaskom sijedog Dine (Mirsad vo grotesknom obliku, uz pomoć čega će na istinsko značenje riječi ljubav.
Tuka) u Sarajevo, koji s velikim koferom prezentirati sav apsurd pretjerane euforije S novim, krajnje intrigantnim i samo
tumara mrakom i pokušava prepoznati tadašnjeg političkog i društvenog uređe- na trenutke nedosljednim čitanjem Sidra-
ostatke dnevnog boravka u kojem je proveo nja. Kao suprotnost njihovoj euforičnosti novog književnog klasika, uz humor, sjetu
djetinjstvo. Uskoro pronalazi mali kovčeg i komičnosti, režiser će ponuditi jednako i bol, predstava Sjećaš li se Doli Bel Kamer-
s uspomenama iz kojeg zatim oživljavaju pretjerane dramatične izvedbe koje će po- nog teatra 55 u konačnici upozorava bal-
likovi iz filma te koji u jednom karneval- služiti kao primjer apsolutne materijalne kanskog čovjeka da prestane biti klaun s
skom, felinijevskom ritmu izlaze na sce- bijede i straha tokom života u periodu ko- crvenim nosom koji slijepo vjeruje sebič-
nu i, plešući u krugu, izgovaraju dobro munizma, što je posebno jasno u sceni u nim vlastodršcima te živote određuje poli-
poznate replike. Svi nose svoje kofere sa kojoj uplakana majka kriminalca Šintora tičkim sistemima. Poput oca Mahmuta ko-
sjećanjima koji će, zahvaljujući Adisi Va- (Tatjana Šojić), zatvorena u prostor kov- jeg sada lik Tetka upozorava riječima: “Bit
treš-Selimović, sasvim praktično služiti čega s prigušenim svjetlom, šalje poruku će ovdje, Maho, krvi”, a koji tek sa smrću
i kao scenografija, odnosno namještaj s svom izgubljenom sinu. Ipak, za razliku spoznaje prolaznost materijalnog i apsurd-
kojim će glumci konstantno biti u inte- od glumačkih interpretacija “stare škole”, nost politike u koju se zaklinjao i kojoj je
rakciji. Zatim će se ostarjeli Dino privre- kod njihovih mlađih kolega primjetna je posvetio cijeli svoj život. “Hoće li u ovom
meno povući sa scene i poput gledaoca određena nesigurnost, posebno kod Da- gradu ikada zasjati sunce kako treba” citat
ustupiti mjesto pojedinačnim prizorima vora Golubovića kao Dine, dok pohvale je koji uzaludno ponavljamo, stojeći na kiši
da napuste kofere svojih vlasnika i ožive idu Sabitu Sejdinoviću i Elmi Juković i čekajući plavo nebo iza oblaka, dok nas
u novom obliku. kao Doli Bel, koji su, uprkos povremenoj neprimjetno obuzima istinska tama. n

STAV 21/3/2019 79