Page 65 - STAV broj 362

genije personifikacija duše stvari, osnov- se rvem sa neimenovanim istinama
ni princip života jednog čovjeka, naroda, koje mirišu na samoubistvo ili,
kolektiva ili mase, najspiritualnije i naj- recimo, raj nepostojanja.
moralnije u ljudima i stvarima, a kažu i
bilježe da je tako, zašto najčešće i uglav- Vaše su riječi ljubav, a moja (da li je
nom završi na smetljištu, tom vječnom moja?) duša
groblju odbačenih stvari. pokušava da se smjesti u vršci jednog
Kemal Mahmutefendić rođen je u Sa- bajoslovno dalekog stabla.
rajevu 8. aprila 1942. Gimnaziju je završio
u Konjicu. Svjetsku književnost studi- Vi o ratu, a ja o nevinosti rudače od koje
rao u Beogradu. Radio je kao nastavnik, će biti
akviziter, novinar, bibliotekar, i kuhar. proizveden metak
Ovaj je svijet fizički napustio 3. februara koji će biti stavljen
2022. godine. u pušku i ubiti dijete koje se igra: o
Kemal Mahmutefendić je svojim po- neiskazivoj nevinosti ovog opšteg zla!
etskim, proznim i knjigama aforizama,
modernom, potpuno osobitom osjećajno- vi o smrti, a mene zasanjuje misao o ono-
šću iskazivao egzistencijalnu obesmišlje- me što je bilo
nost “lične”, ali i kolektivne i situacije i prije onoga što je bilo prije Iako naizgled izuzetno intelektuali-
frustracije. Egzistencijalnu obesmišljenost onoga što je bilo prije onoga što stička, Mahmutefendićeva poezija do-
“lične”, ali i kolektivne historije obilježit je bilo prije... i iza onoga što će nosi dosta slojeva infernalnog, mito-
će Mahmutefendić motivom artikulirane biti kasnije od onoga što će biti loško-obrednog, biblijskog, apokrifnog,
tišine, muklosti, šutnje. Mahmutefendić u kasnije od onoga što će biti jeretičkog, grotesknog.
svom poetičkom obrascu često prelazi iz kasnije i kasnije od najkasnijeg. Mahmutefendić je insistirao na kon-
ispovjednog tona prvog lica jednine u mi Ko, dakle, više griješi – ja ili vi, vi ili ja? stantnom preplitanju refleksivnog i ba-
iskaz, iz uzdrmane intime lirskog subjekta Ko to gaji manje ili više bezbolne iluzije? nalnog, humornog i tragičnog, lirskog i
u umnoženu svijest (automatski smanjene (Rasprava o metodi) ironijskog, ponekad čak i u okviru mini-
“odgovornosti”) multipliciranog, kolektiv- malnih jedinica pjesničkog izraza: poetske
nog subjektiviteta. Isto tako, upotrebljava i U ovoj, ali i drugim pjesmama Mah- slike ili stiha. U pjesmi “Moja ruka”, koja
masku prividno neutralnog govora iz pozi- mutefendić konstruira interesantne, sin- se u izvjesnoj mjeri može smatrati i pro-
cije trećeg lica jednine, ali iskorištava i pred- tetizirane pejzaže privlačne disonantnosti. gramskom, Mahmutefendić će svoju poe-
nosti ustaljene predstave o prijetećoj /zloj/ Spajajući nadrealističke i neosimbolističke tičku premisu postmodernističkog ukrštaja
kontrastnoj konotaciji kojom je opterećena invencije prilikom osmišljavanja prosto- iskazati kroz vrlo rječitu pjesničku sliku:
čuvena zamjenica oni, tačnije Oni. Bez obzira ra/scenografije, pjesnik postiže očuđujuće
na to kojim se tipom iskaza služio, pjesnikov vizualne efekte. Takve (gotovo po pravi- Čitavo jedno poslijepodne
prazni idealitet odlikuju elementi vakuumske lu obezvučene) instalacije u tkivu pjesme moja ruka razmišlja o meni.
zamuklosti, hladnoće, mraka. A to su, kaže jesu subjektizirane projekcije ispražnjenog Te ovakav je, te onakav je,
pjesnik, “nesreća i sreća - dvije rođene sestre” . idealiteta, ali i, ma koliko to bilo paradok- dobar, loš, nekad prosto zastrašujući.
Naglašena pesimistička i apokaliptič- salno, neka vrsta duhovne (anti)utopije Vidim je kako se grči
ka nota Mahmutefendićeve poezije ima uznemirenog, često nihilistički rezigni- nastojeći da shvati onoga iz koga raste,
svoje ishodište u promišljanju istroše- ranog lirskog subjekta. sve više što dan se dan približava kraju,
nosti svijeta (ali bez nade u produktivni a ona postaje tužni izdanak
preobražaj), kao i svijeta totalitarnosti, koji razmišlja o onome
utemeljenog na mimikrijskom. Tako će, Kemal Mahmutefendić je bez koga ne može.
recimo, jedna od njegovih upečatljivijih svojim poetskim, proznim Pustim je – moju ruku –
pjesama “Rasprava o metodi” tematizira- nek iscrpi sve svoje snage.
ti prepoznatljivu grakovsko-orvelovsku i knjigama aforizama, A ujutro – moja ruko, budi poslušna:
situaciju Druge Obale i Velikog Brata, ili ćemo tući ženu,
situaciju “dobroćudne” i “preventivne” modernom, potpuno il’ stihove pisat!
kontrole mislećeg subjekta: osobitom osjećajnošću (Moja ruka)

Vi govorite o državi – ja zapažam dla- iskazivao egzistencijalnu Mozaičnost Mahmutefendićeve poe-
čice u nosu. zije nudi “nove porcije užasa i beznađa”
obesmišljenost “lične”, ali (kako se kaže u jednom od stihova), ali
Vi vidite drvored, a ja oko crva koji mi- i kolektivne i situacije i “izravnost” tu postaje prepoznatljiva vri-
golji iz jednost jer je iskazana s neobične tačke
korijena jednog stabla. frustracije. Egzistencijalnu gledišta. Otuda i preoblikovane knjiške
obesmišljenost “lične”, aluzije konstruiraju poseban simbolički
Dok vi raspravljate o Bogu moja pažnja svijet u kome je pjesnik, ustvari, obitavao.
je usmjerena ali i kolektivne historije “Testament bez svjedoka” (impozantan
na očajnu dramu jedne fleke na suprot- spisateljski opus bez žudnje za pohvala-
nom zidu. obilježit će Mahmutefendić ma, prihvatanjem, pa čak ni razumijeva-
motivom artikulirane nja onog što proizvodi) ono je po čemu
Vi kažete “umjetnost”, “filozofija”, “po- ćemo ga pamtiti i iz čega će se u buduć-
ezija” a ja tišine, muklosti, šutnje. nosti učiti. n

STAV 11/2/2022 65