Page 61 - STAV broj 362
P. 61

Drvosječe, koje bi se samo pri ovakvim
          velikim poslovima spuštale s Konjuha, a
          to zaista bijaše prava rijetkost, toliko su
          se zaželjele obična svijeta da bi svirale na
          svojim čudesnim instrumentima i svojim
          gorštačkim glasovima do zore milovale ovu
          ravnicu, po kojoj jedva naučiše hodati, da
          ih derviši, od čiju se blagost odbijaše sva
          njihova grubost odvaljena od planine, pa
          se pred njima osjećahu kao djeca, ne upo-
          zoriše da je vrijeme konaku i da valja rano
          prionuti na posao.
            Bili su im čudni ti ljudi, Mustafa i Ha-
          san, šejhovi. Čuli su oni za njih i ranije, ali
          prvi put ih vidješe zimus kada se popeše
          do njihovih Brateljevića, u cijelom kraju
          poznatih po pilanama i Djevojačkoj peći-
          ni. Zamoliše ih da se na proljeće spuste do
          Spreče, da im posijeku neke hrastove. Kada
          im otkriše da su namjerili da podignu dža-
          miju, odvedoše ih oni uz Drinjaču i Osicu,
          u samo srce Konjuha, a mjesto se zvaše Tu-
          holj. Usput im govorahu da nisu oni dobri
          samo u obaranju stabala već su takvi tesari
          da im nema premca. Sami su, rekoše im kad
          stigoše u Tuholj, pa ponosno počeše obila-
          ziti oko džamije, vlastitim rukama izgradili
          ovu ljepoticu na ponos i sebi i onima koji će
          doći ovdje poslije njih. Dok su sve to radi-
          li, obavi ih mrak pa svoje goste zaustaviše
          na konaku i počastiše ih sirom i steljom i
          sokom od drenjina.
            Ujutro, prije nego ih ispratiše, pokaza-
          še im velike krovove od šindre postavljene
          na četiri drvena stuba, pod kojima su suši-
          li oblovinu, dasku i grede i svakojaku još
          drvenariju. Ponudiše im da izaberu građu
          za svoju džamiju i da će ih to puno jeftini-
          je stajati nego da im oni sijeku drvo, da ga
          dovlače ovamo na vodene pilane i pripre-
          maju za gradnju. Ovi im zahvališe. Rekoše
          im tada da već trideset godina gaje hrastove
          i da njihova džamija mora biti izgrađena baš
          od njih, jer se hraniše s iste zemlje na kojoj
          živješe njihovi pređi i u kojoj njihovi očevi
          i djedovi ostavljahu kosti i meso svoje, pa
          u tim hrastovima teku isti životni sokovi
          koji cure i kroz njih i njihovu djecu. Ništa
          Brateljevići ne razumješe od derviških ri-
          ječi, ali dalje se ne htjedoše ubjeđivati, već
          čvrsto stisnuše šake ovih dobrih i pobožnih
          ljudi, opskrbiše ih popudbinom i ispratiše
          ih kućama. Na rastanku, pred Kuršumlija
          džamijom u Kladnju, obećaše im da će se na
          proljeće spustiti do njihove Spreče, eto njih
          u Priluk čim u zemlju udari i treće džemre.
            I eto ih sada, bunovni i teški od cjelo-  Na napisu iz vremena šejhova zabilježeno je da je džamija
          večernje pjesme, hodaju za šejhovima koji
          svaki hrast prvo obiđu nekoliko puta, mi-  izgrađena 1148. godine po Hidžri, što odgovara 1735/1736. po
          lujući ga svojim blijedim rukama po hra-  gregorijanskom kalendaru. I još stoji da je izgradiše Hasan
          pavoj kori. Onda zastaju, pa podižu glave
          i pogled visoko uz krošnju, a onda i ruke,  i Mustafa. O ovim dobrim ljudima daljih tragova nema, ni
          i šapuću neku molitvu. Zatim prinose uho   u zapisima, ni u dokumentima, ni u narodnom kazivanju.
          hrastovom stablu i osluškuju i opet ih mi-
          luju dlanovima. Na kraju samo odmahnu  Nekada, eto, ni pretjerana skromnost nije od velike koristi.


                                                                                                    STAV 11/2/2022 61
   56   57   58   59   60   61   62   63   64   65   66