Page 71 - STAV broj 362

zubima velikim kao munara./ Mašicama
je prevrtala užarene oblike;/ znam jer OČEVO ODIJELO
sam virila/ kroz crvenu maramu kojom
me pokrila./ Vidjela sam i njene koščate Na viber mi je stigla slika čovjeka u
ruke/ kojima je mahnito tjerala zrak. // bijelom gumenom odijelu,
U tom momentu sam shvatila/ da više ne U rukama je držao nešto nalik na bocu
želim ući u zgradu/ u kojoj lift tutnji kao spasenja.
opomena,/ kao ruka žene na zvonu varlji- Oči su mu pjevale pjesmu tužnih vrbi.
vog aprilskog cvrkuta. // Uzela sam vodu Da li mi to smrt vibrira među dlanovima?
punu ajeta i umila se njom,/ sa balkona mi Jedna kap skvasila je mobitel i
je mahnuo rukav indijske košulje./ Nisam shvatila sam da sam prekršila zavjet o
mu uzvratila.” (“Almuhrab”) zabrani plakanja.
Primjeri tih kondenzacija jesu, recimo,
“ruka žene na zvonu varljivog aprilskog cvr- ULICA BEZ DUGOBRADOG
kuta”; ili, iz pjesme “Ispod Brahminih lica”,
“Indirine pletenice zamršene kao običaji/ Fasada je podsjećala na ruke Faikovce,
njenog naroda”; ili, iz pjesme “Po izlasku Oboljele od psorijaze.
iz autobusa”, “Pitam se da li da otključam Kao da je neko zgulio,
kofer/ i na harmonici odsviram zvuk tiši- sramota se mora sakrit,
ne?”; ili, iz pjesme “Ko je krivac?”, “(...) a ona u kratkim rukavima šeće,
bjeličasta putanja aviona nestaje/ kao pokoj- govorile bi komšinke
nikovo loše djelo”. Zanimljivo je da lukav- opružene poput mačaka u plastičnim
stvom kreativnog uma pjesnikinja zavede stolicama.
čitatelja, da u prvom čitanju tekstova goto- Njihov zagrobni život tekao je ispod
vo redovno “preskoči” upravo to što i jest dvospratnice,
najvažnije, najživlje, najsupstancijalnije u umjesto puške/ za pasom ne nikne ljiljan! –/ uzvi- u ulici kojom je nekad hodio najveći
pjesmi: ovo su pjesme koje se moraju čitati kivao je borac među masom/ koja je tražila mudrac
iznutra (a ne spolja), odozdo (a ne odozgo), i svoja prava u mrtvoj domovini. // Stojim u toga grada.
skraja, ništa manje negoli spočetka. Ovo je koloni dugačkoj/ kao kosa djevojke iz bajke/
poezija s kojom se moraš upoznati (srodi- i znam da će tvoje proljeće doći/ onog dana
ti, uz nju posjediti): ništa u tim tekstovima kad se na granama/ moje nove zbirke/ pojavi Kada je Faik tukao ženu,
stara zgrada je poskakivala od bijesa.
nema spektakularno, ništa što bi samo po prvi behar” (“Umjesto proljeća”)
sebi, ili po načinu kako je saopšteno (osli- Interpretaciji nužno prethode čitanje, Komšinke bi pozatvarale svoje stanove,
a sutradan prezrivo govorile:
kano, ozvučeno) raskrivalo neku posebnost učitavanje i iščitavanje; i, što je najbitnije,
(upečatljivost, raritetnost, raskošnost) – sve interpretacija pripada čitaocu (koji je sve tri Sigurno ga je ona izazvala.
je ovdje zapravo “u pjesmu zavijeno” (kao te faze uspio proći). Drugim riječima, pje-
svete riječi što su zavijene u svitke perga- snik (pjesnikinja) ništa nije “htio (htjela) Ako smo ikad (a jesmo, mnogi od nas jesu)
menta). Prvo čitanje “služi” tome da “od- da kaže” – nije riječ o jeziku kao “sredstvu udobnost čitalačke pozicije (zlo)upotrebljavali,
motamo” to nešto, da osjetimo, vidimo, do- sporazumijevanja” između onog (one) koji kako bismo “se informisali o...”, kako bismo
živimo pjesmovitost teksta kao skrovitost tog (koja) piše i onog (one) koji (koja) čita. Ri- “pratili tekuću produkciju...”, kako bismo
nečeg (što ga moramo iza riječi, i između ječ inače nije o – riječ je iz (iz jezika, kojim odredili kojem pravcu (usmjerenju) pripada
riječi, i poslije riječi tek pro-naći i pro-čitati). se ne služimo mi, već se on nama služi!): pjesnik (pjesnikinja), kako bismo odozgo čitali
Paralelizam između samog kreativnog čina pjesnikom (pjesnikinjom) se služi da bi nas ono što se samo iznutra i odozdo može čitati i
ispisivanja (nasricavanja, nizanja, govorenja, držao u blizini satvorenosti svijeta i bića, a gonetati – onda nam nakon sve tri faze čita-
pa pisanja) stihova i pozornog iščitavanja čitateljem se služi da bi odmjeravao (vagao) nja ove knjige jasnije postaje to što tako rado,
pjesama od tih stihova sastavljenih više je tu “dovedenost u blizinu”: tako zdušno i prostodušno previđamo: da je
nego očigledan: ključ je u traženju (najprije “Uspeli smo se na brdo iznad/ grada pjesma (knjiga) koju čitamo naša, ništa manje
riječi kojima bi se sama stvar pjesmina ovi- Tarakli i vidjeli/ Asmin prst kako se klati/ negoli pjesnikova (pjesnikinjina), da ostaje tu
la, u koje bi se umotala) – a potom također između dvije kule./ Ne vjeruj učiteljici ži- i da će tu ostati da vaga (odmjerava) spomenu-
u traženju tih “samih stvari” iza, ispod, iz- vota,/ odzvanjalo je u brdima. // Zato smo tu “dovedenost-u-blizinu” satvorenosti svije-
među ili mimo riječi kojima su obmotane. sjeli ukrug i/ otpili gutljaj crnog čaja./ Na ta i bića... i da nema izgovora niti opravdanja
“Za dan domovine pao je snijeg;/ Prolje- kolcima nas nisu/ promatrale naše glave.” za površno, olako i “na prvu loptu” čitanje.
će neće doći do dana u kojem/ svakom čovjeku (“Asma”, str. 54.) Čitaj! je iz istog Tvorca izašlo, kao i Budi! n

Zanimljivo je da lukavstvom kreativnog uma pjesnikinja zavede čitatelja, da u prvom čitanju tekstova
gotovo redovno “preskoči” upravo to što i jest najvažnije, najživlje, najsupstancijalnije u pjesmi:
ovo su pjesme koje se moraju čitati iznutra (a ne spolja), odozdo (a ne odozgo) i skraja, ništa manje
negoli spočetka. Ovo je poezija s kojom se moraš upoznati (sroditi, uz nju posjediti): ništa u tim
tekstovima nema spektakularno, ništa što bi samo po sebi, ili po načinu kako je saopšteno (oslikano,
ozvučeno) raskrivalo neku posebnost (upečatljivost, raritetnost, raskošnost) – sve je ovdje zapravo “u
pjesmu zavijeno” (kao svete riječi što su zavijene u svitke pergamenta). Prvo čitanje “služi” tome da
“odmotamo” to nešto, da osjetimo, vidimo, doživimo pjesmovitost teksta kao skrovitost.

STAV 11/2/2022 71