Page 58 - STAV broj 387

DRUŠTVO

Ratno djetinjstvo (63)

VAREŠ, GRAD NA

DRUGOJ PLANETI

Tek dvadesetak kilometara odavde bio je rat. Borbe. Smrt. Ranjavanje. Prva linija. Paska Luka
– vojna bolnica. Granatiranja svakodnevna. Iz minobacača. Tenkova. Haubica. VBR-ova. Jedni
nasuprot drugih, četnički agresor i branioci – Armija RBiH. Voda se dovlačila u cisternama. Struje
više nije bilo nego što ju je bilo. Telefoni su utihnuli devedeset druge. Autobuske linije također.
Sve je u Olovu bilo podređeno otporu. Olovo je bilo Vijetnam. Sajgon iz 1975. godine. Vareš je bio
nešto sasvim drugo. Sve je bilo trepteće, živo, bučno, razuzdano, neoprezno, nije se moralo voditi
računa o ispaljenju, brojati sekunde, tražiti zaklon...

Piše: Ammar KULO putevima... Treba džip ili Lada Niva.” Ot- odlomio stvarajući nesavladivu prepreku za
huknuo je, potom ponovo nastavio: “Moji dalji put. Vozač se popeo otraga da bi iz ne-
momci, kad sam ja bio vaših godina, Ćirom kog budžaka izvadio dvije lopate. Potom nam
z susjedne prostorije ušla je mama s ka- se dolazilo iz Zavidovića. Pruga je bila. Au- reče: “Hajte da ovo raščistimo. Brzo ćemo.”
hvom. “Hajd’ sad, manite se jalove raspra- strija put probila. Onomad za vrijeme cara Uzeo sam lopatu i zajedno s ovim stari-
ve, tu smo gdje smo. Nego, konkretno, Franje. Bogata su ova brda željezom.” Rukom jim čovjekom sklanjao sitno kamenje. Ni-
Ihoćemo l’ pustiti ovaj dvojac (pokazujući je pokazivao prema predjelima koje smo pro- had i vozač gurali su stijenu. Trajalo je pet-
prema Nihadu i mene) u Vareš?! Ima nekakav lazili. “I šume ima dosta! Odavle se najbolja naestak minuta. Uspjeli smo raščistiti put.
korzo sutra veče, oni bi ko pitali, a ne smi- bukovina izvlači. A vidi sad!”, govorio je. Vratili smo se natrag. Kamion se ponovno
ju”, smijala se mati obrazlažući naš zahtjev. Kamion je stao na kontrolnom punktu. pokrenuo. Nihad je gledao prema čovjeku
Jutro je rano... Tek je svanulo. Vozimo se Ulazili smo u selo Oćeviju. Starac je napra- koji je sjedio preko puta nas. Osjetila se ne-
u tamiću, otraga smo, pod ceradom, na dr- vio kratku stanku, da bi gotovo u isti mo- kakva netrpeljivost. Starac je uzvratio po-
venim klupama. Ulazimo u krševe, možemo ment kada se kamion pokrenuo nastavio s gledom. Potom je Nihad upitao: “Prijatelju,
odahnuti, sada smo koliko-toliko sigurni od pričom: “Oduvijek je ovo bio rudarski kraj. jesu li i za ovo krivi nacionalisti?”
granatiranja. Na raskrsnici u Križevićima Težak hljeb, kruh, kako ko hoće. Vareš se Čovjek je šutio. Nije ništa rekao. Nihad
ulazi stariji čovjek. Izrazito mršav. Nazva sav izgradio od željezare. A ova sela... Sve- je nakon minutu ili dvije neke neprirodne
nam dobar dan i sjede na klupicu preko puta. ga imaju, vode, zemlje, šume, gdje god da i neprijatne šutnje nastavio. “Dobro ste re-
Nastavljamo dalje, sišli smo s asfalta. izvedeš grla, neće se gladna vratiti. Narod kli, političari! Nacionalnosti! Samo ih va-
Osjetno vozimo sporije po truckavom, izlo- je dobro živio. Službovao sam ovdje skoro lja imenovati! Nije moj babo Mustafa popa-
kanom, makadamskom putu. Preko Zvijezde cijeli radni vijek, znam svako naselje, svaki lio Miljeviće, već vojske pod dirigentskom
ka Varešu. Onaj stariji čovjek nešto je proz- kamen... A sad! Gledaj! Šta nam uradiše?” palicom Miloševića. Isto tako, ova sela što
borio, ali od klepeta točkova dok dodiruju Nihad se nagnuo prema čovjeku i prije nego prolazimo... Da je ovdje uspostavljena ‘Ba-
sloj sitnog kamenja posutog po putu nisam je nastavio sa svojom besjedom prilično pro- novina Hrvatska’, ono što Tuđman zove ‘Hr-
mu čuo ime. Možda ga nije ni izgovorio. vokativno upitao: “Samo mi reci ko.” Čo- vatskom u povijesnim granicama’, ni mene
Razumio sam da dolazi iz okolice Tuzle. U vjek je podigao obrve u znak čuđenja i rekao ni ovog dječaka (pokaza rukom ka meni) ti
rukama je pridržavao šešir. Nosio je dugu kao da govori općepoznatu činjenicu, koju ne bi vidio!” Potom je odmahnuo rukom,
plavu košulju, sada prevraćenu na laktovi- je sramota ne znati: “Mladiću, kako misliš napravio grimasu kao da mu se gadi dalje
ma. Bio je u crnim pantalonama na peglu, tko? Političari! Nacionalisti! Aveti prošlo- objašnjavati...
već prilično zgužvanim s nanosima prašine, sti! Mislili smo kako smo pobijedili bandu Starac je sada, nekako mirnije, pomirlji-
one drumske, što se diže u vrelim ljetnim četeres pete. Pogledaj ova sela. Tuga. Nema vije, nastojao braniti svoje stavove. “Mladi-
mjesecima na makadamskim putevima. I ljudi. Nema graje. Sada bi sve bilo puno ko- ću, ti nemaš moje godine. Niti moje oči. Ja
crne laštene cipele bile su prašnjave. Ne saca prije nego što sunce upekne. Dječica bi sam vidio i onaj rat. Koliko je tebi godina?”,
baš adekvatna odjeća za ovu vrstu prijevoza. trčkarala prodajući jagode. Sve zjapi prazni- pogledao je prema meni. “U januaru punim
nom. Koliko puta sam samo ‘vuda prošao. četrnaest”, odgovorih. “Eh, taman toliko... U
PETOKOLONAŠI TU OKO NAS Sve je zračilo životom. Sad nit’ ljudi, nit’ tim godinama upamtio sam i glad, i progon,
Kao da je pročitao moje misli, pogle- mala. Ništa, tek tako...” neimaštinu. Vojske su dolazile, prolazile...
dao je mene, pa Nihada, potom uzdahnuo, Kamion je znatno usporio, da bi potom Djeco moja, valja obraz čuvati. To vam je
pokušavajući objasniti: “Auto nam se po- ponovo stao. Vozač je izašao i pozvao nas na- najbitnije. Carstva se uzdizala i propadala,
kvarilo. A kako se i ne pokvarilo, ovakvim polje. Sitno kamenje i komad stijene bio se komšiluk je ostajao. U teškim vremenima

58 5/8/2022 STAV